Afera oko navodne afere predsjednika Françoisa Hollandea s glumicom Julie Gayet u veoma je kratkom roku postala poligonom brojnih spekulacija. Među nagađanjima nije se baš jednostavno snaći, no pogled u povijest francuske monarhije daje naznačiti da institucija vladarove ljubavnice bilježi sasvim respektabilnu tradiciju
Tako se, među gomilom napisa, mogu pronaći i tvrdnje da je predsjednik već ovog vikenda htio navodno službeno okončati svoju vezu s prvom damom Valerie Trierweiler, no dotična je završila u bolnici, gdje ju, navodno, nije ni posjetio. Zasad nema namjeru napuštati Elizejsku palaču, tvrde 'upućeni' izvori. Situaciju dodatno komplicira to što Francuska nema jasno riješen pravni status prve dame iako Valerie Trierweiler ima svoj ured u predsjedničkoj rezidenciji. Britanski Telegraph podsjetio je i na molbu bivše prve dame, supruge Nicolasa Sarkozyja Cecilije Attias koja je ostavila predsjednika nakon pet mjeseci mandata, a trenutno živi u New Yorku s novim suprugom, da Francuska napokon jasno uspostavi status prve dame.
U moru mahom banalnih i potrošnih napisa bilo je zanimljivo pronaći i osvrt povjesničara Roberta Muchembleda u Libérationu na aktualnu situaciju oko pronalaska ljubavnice. Za početak, podsjetio je da je otkriće ljubavnice kralja/vladara/predsjednika standardni element u francuskoj povijesti te da nema mjesta nikakvom zgražanju.
Jedna od prvih službenih ljubavnica bila je Agnès Sorel u 15. stoljeću. Naime, ona nije bila tek jedna od ljubavnica Karla VII, već 'prva miljenica', što je neslužbena institucija koja će se dugo zadržati u povijesti Francuske. Zapravo, od Franje I. status 'miljenice' postaje sve rašireniji. Louis XIV. bio je njihov veliki ljubitelj, a s Louisom XV. institucija prevare postaje dvostruka. Naime, slavna Madame de Pompadour bila je udata u vrijeme kad je postala kraljeva ljubavnica. Na izvjesni način, smatra povjesničar, moderni predsjednici Republike samo su naslijedili tu tradiciju bivših vladara.
Sindrom službene ljubavnice objašnjava tako što su vladari morali utjeloviti virilnost te potvrditi svoju poziciju dominantnog muškarca, ispuniti ulogu 'vrhovnog oploditelja'. Primjerice, Louis XVI. nije pokazivao neki interes za tu praksu, što je negativno utjecalo na njegov ugled.
No ljubavnice nisu bile tek dokaz muške dominacije. Madame de Pompadour djelovala je kao premijerka u monarhiji, imenujući generale i maršale, donosila je i bitne ekonomske odluke, a svoj je utjecaj zadržala i nakon što je prestala dijeliti postelju s kraljem. Gabrielle d'Estrées rodila je sina Henriku IV, a grofica Hélène de Portes imala je snažan utjecaj na premijera Paula Reynauda prije Drugog svjetskog rata. U svakom slučaju, radilo se o iznimno snažnim ženama koje su se znale snaći u složenim okolnostima i odnosima na vrhu moći.
