Ustavni sud još je 18. travnja ove godine današnjem Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja dao rok od šest mjeseci da donese novu odluku, a kako je to u Narodnim novinama objavljeno 26. travnja, rok zapravo istječe točno za deset dana. Iz kabineta ministra Davora Filipovića zasad se ne oglašavaju, tek su ovog vikenda za Jutarnji list poručili da su 'u završnoj pripremi novog akta koji će na vrijeme biti donesen i objavljen', navodno već ovog tjedna.

Ćorić je, kako je tportal tada pisao, spustio rampu na odlagalištima u Svetom Ivanu Zelini, Cetingradu, Plaškom, Slunju, Hrvatskoj Dubici, Jasenovcu, Dvoru, Gvozdu, Čazmi, Zaboku, Bedekovčini, Mariji Bistrici, Perušiću, Donjem Lapcu, Plitvičkim Jezerima, Karlobagu, Povljani, Biogradu na Moru, Gračacu, Drnišu, Kistanjama, Starom Gradu, Sućurju, Komiži, Pučišćima, Vrgorcu i Smokvici. Dokument je formalno prošao javno savjetovanje i javni uvid, no u oči je upadala brzina primjene: ministar ga je potpisao 21. prosinca, a na snagu je stupio već deset dana kasnije, bez ikakvog prijelaznog razdoblja.

Motivi su zapravo bili jasni: Hrvatska je u tom trenutku nastojala prikazati da ispunjava svoje obveze oko gospodarenja otpadom i postupnog zatvaranja odlagališta, a zapravo je tek naredila prebacivanje smeća s jednoga na drugo.

U praksi, naime, gradovi i općine koji su u tom trenutku imali donekle pristojne deponije, ili su barem posjedovali dokumentaciju za njihovo saniranje, bili su prisiljeni primati otpad iz drugih gradova i općina koje oko gospodarenja otpada nisu učinile ništa. To je stvorilo goleme logističke probleme diljem zemlje, a posebno na otocima.

'Urednija' odlagališta, naime, imala su ograničene kapacitete i ograničeni rok trajanja koji je neselektivnim primanjem novih količina otpada dodatno smanjen, a većinom su imala i skupu dokumentaciju i projekte sanacije koji su se morali raditi iznova. Svi zajedno te 2019. godine čekalo je izgradnju planiranih 11 velikih centara za gospodarenje otpadom, a za Hrvatsku je porazan podatak da ih je i tada i danas radilo tek tri.

Bunili su se gradovi i općine kojima su deponiji dodatno opterećeni, ali i neki kojima su oni zatvoreni - poput tadašnjeg gradonačelnika Vrgorca Ante Pranića, koji je izrazio sumnju u pogodovanje sredinama u kojima je HDZ na vlasti.

S Ćorićevom odlukom o zatvaranju 27 odlagališta i naredbom da primaju otpad s kompletnog područja otoka Brača posebno se nisu mirili u Supetru, čija je gradonačelnica Ivana Marković žestoko prosvjedovala. U hitnom roku na vrata joj je zakucala inspekcija i ispisala drakonske kazne, pa je bila prisiljena primiti otpad iz sedam bračkih općina, no podnijela je ustavnu tužbu i najnovijom presudom dobila veliku zadovoljštinu. U međuvremenu je u Supetru proveden i referendum, na kojemu se 99,3 posto građana izjasnilo protiv Ćorićeve odluke, no Vlada ga je ignorirala.

'U tom trenutku Vlada se pokušavala pravdati pred Europom da ispunjava postavljene ciljeve, a zapravo se otpad samo prebacivao s jedne na drugu lokaciju. Tadašnji ministar Tomislav Ćorić upozoren je što će se dogoditi, da se donose kratkoročne i štetne odluke, no svejedno je odlučio ići đonom. Ćorić je sada udobno smješten u drugim državnim institucijama, a samu državu tek čeka kaos oko gospodarenja otpadom', kaže za tportal gradonačelnica Marković.

Ćorić je naime danas viceguverner Hrvatske narodne banke.

Gradonačelnica Supetra upravo je danas na adrese sedam bračkih općina uputila dopis u kojemu najavljuje da će, ukoliko Filipovićevo ministarstvo u predviđenom roku ne donese novu odluku, prestati zaprimati njihov otpad na supetarskom odlagalištu.

'Da, ako se nova odluka ne donese ili ako ne bude u skladu s presudom Ustavnog suda, prestat ćemo primati otpad. Ukoliko se odluka donese samo radi zadovoljavanja forme, konzultirat ćemo se s odvjetnicima i zatražiti privremenu mjeru obustave njene primjene sve dok se Ustavni sud ponovno ne izjasni', dodaje Marković.

U odluci donesenoj na njen zahtjev Ustavni sud je, na iznenađenje mnogih, donio i znatno šire tumačenje oko prava građana na zdrav život i okoliš, odnosno da po Ustavu 'more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode imaju osobitu zaštitu države'. To bi moglo imati dalekosežne posljedice na cijeli niz zahvata poput betonizacije obale, uništavanja zelenih površina, smanjenja kvalitete vode i slično.

Pa tako i gospodarenja otpadom, za koje je u ovom slučaju odlučeno da narušava pravo građana na zdrav okoliš - dok su gradovi i općine kojima je nametnuta obveza primanja tuđeg otpada po Ustavnom sudu i financijski oštećeni.

'Sve naše strategije bile su temeljene na upola manjoj količini otpada, naše odlagalište bilo je tako kapacitirano i tako su bili izrađeni projekti sanacije, pa i određen rok za zatvaranje. Ćorićevom odlukom nametnuti su nam novi milijunski troškovi koji daleko nadilaze kapacitete Supetra, a osobno sam pune dvije godine obilazila institucije i tražila dodatno sufinanciranje koje nam nije odobreno', upozorava Marković.

Konkretno, po dosadašnjim odlukama, Supetar bi trebao platiti 25 posto iznosa sanacije ovog odlagališta - a s povećanim količinama otpada i drugim troškovima to sada iznosi barem tri do četiri milijuna eura, odnosno čak tri četvrtine godišnjeg gradskog proračuna.

'Naš cilj je da se ono napokon sanira. Dodatne troškove treba snositi ili Ministarstvo ili druge općine, zbog čijeg je otpada problem nastao', zaključuje ona.