Što Vas je potaknulo na pridruživanje Crvenom križu?

Na članstvo u Crvenom križu potakla me jednostavno ideja da nakon svoje vojne karijere nastavim s nečime kako bih ostao aktivan te kako bi ta aktivnost imala i svoju svrhu. Tijekom službe imao sam priliku vidjeti ljudska stradanja i patnju te je to bilo na neki način razlog mog angažmana u Gradskom društvu Crvenog križa Osijek i Hrvatskom Crvenom križu. Volonter sam od 2003. godine.

Kako se pripremate za rad na terenu?

Prošao sam edukacije i obuke koje je provodio Hrvatski Crveni križ u suradnji s Austrijskim i Njemačkim Crvenim križem. Treninzi su bili vezani uz osiguravanje vode i sanitarnih uvjeta te promicanje higijene nakon katastrofa. Naravno, većina stvari mi je bila nova, pogotovo dio oko promicanja higijene. Kroz vrijeme provedeno na treninzima te iskazanim zalaganjem i stečenim znanjem od učenika sam postao i predavač novim generacijama. Kroz materijale na treninzima, a zatim i online obukom stekao sam dovoljno teorijskog znanja, a misije su bile samo ispit za sve naučeno.

Koja Vam je bila posljednja misija?

Upravo sam se prije nekoliko dana vratio iz misije jedinice za žurno djelovanje u katastrofama u Južnom Sudanu. Bio sam u gradu Toritu u Istočnoj Ekvatoriji. Dnevno smo tretirali i isporučivali oko 100 m3 vode sigurne za piće. Povod za misiju bila je epidemija kolere, a uzrok je otvorena defekacija uz kišno razdoblje u tom dijelu svijeta u blizini ekvatora. Velike količine oborinskih voda odnose sve u rijeke, a ljudi se služe vodom iz tih rijeka. Situacija nije ništa bolja ni s bušenim bunarima jer i oni bivaju zagađeni površinskim vodama koje prodru u njih.

Postoji li slobodno vrijeme kad ste u misiji?

Slobodno vrijeme postoji, ali je velikim dijelom vezano uz jedno mjesto, a to je kamp ili kuća u kojoj boravim tijekom misije. Provodim ga s ostatkom ekipe, uz računalo, TV ili na neki drugi način. Rijetko se ukaže prilika za odlaskom negdje, ali i to se ponekad dogodi. Internet je veza s obitelji, prijateljima, bolje rečeno s ostatkom svijeta. Ponekad je i to velik problem zbog loših veza, kao što je bilo upravo na ovoj zadnjoj misiji u Južnom Sudanu. No koristiš ono što možeš i snalaziš se kako znaš. Naravno, pokušavaš napraviti što više fotografija koje će obilježiti tvoj boravak u toj misiji, koje ćete podsjetiti kako je bilo, a i kako bi mogao pokazati drugima kako ljudi žive tamo negdje daleko od sigurnosti njihovih domova. Veliki broj mojih prijatelja, vjerujem i ostalih koji čitaju ili gledaju neke reportaže, misle kako je to jedno krasno iskustvo i ekskurzija. To je posve pogrešno jer odlaskom u bilo koju misiju uvijek postoji rizik od bolesti poput malarije ili neke druge zaraze (srećom pa sam više nego elegantno popunjen), a i uvijek je prisutna opasnost od pljačke ili otimanja vozila. Jedna od najvećih i najčešćih stvari koje se događaju je problem stresa i kako se nositi s njime. To vrlo brzo dovodi do sagorijevanja, ono što bismo mi rekli u slengu 'izgorio je kao šibica'. Nažalost, to je tako, ali je realnost.

Što kaže Vaša obitelj na čestu odsutnost?

Ha, ha! Hm, mislim kako će taj dio odgovora morati dati moja supruga, ali barem do sada mi nije branila, iako svaki moj odlazak u misiju ima utjecaj na nju, a ponajprije na njenu probavu. Ma šalim se, naravno da je zabrinuta i uvijek ima svoje viđenje svega toga. Pokušavam je kontaktirati kad god mogu i to je ono što je smiri. Kao što je moj zadnji vođa tima rekao: 'Možda joj i nedostajem, ali to je samo prvih nekoliko sati dok ne shvati kako je sve u kući na svojem mjestu, da nema razbacanih stvari i obuće te da je u kući mir i tišina.' Valjda je čovjek u pravu, jer iza sebe ima puno misija.

Pratite nas na www.disaster-resilience.com. Ako imate osobno iskustvo vezano za katastrofe, možete ga podijeliti na http://disasterjournal.tumblr.com/