Postavljam ga zato što navodno postoji korelacija između Svjetskog prvenstva i sreće među narodom. Nju su u publicističkom bestseleru 'Soccernomics' iznijeli autori Simon Kuper (kolumnist Financial Timesa te autor nekoliko knjiga o nogometu) i Stefan Szymanski, makroekonomist i profesor sportskog menadžmenta na Sveučilištu Michigan.

Oni su skupili i analizirali nekoliko postojećih istraživanja te došli do zaključka da mundijal čini ljude sretnijima. Gotovo u svim zemljama, za koje su imali podatke, tijekom održavanja SP-a i još nekoliko mjeseci poslije dolazi do statistički značajnog pada u broju samoubojstava, a zemlje čije reprezentacije sudjeluju na turniru u pravilu bilježe porast takozvanog indeksa sreće u anketama kao što su Eurobaromater, koji već preko 40 godina provodi Europska komisija, ili World Happiness Report, koji vodi Sveučilište Columbia.

Među nama ima i uvijek će biti jako puno onih – jedni će ih nazvati cinicima, drugi realistima – koji će se samo nasmijati na ove sugestije, refleksno ih nazvati bedastoćama i s pravom upozoriti da postoje znatno važnije stvari o kojima se trebamo brinuti i koje imaju daleko više utjecaja na naše živote. No je li teza (potkrijepljena možda slabašnim, ali ipak relevantnim dokazima) baš toliko blesava?

Hrvati - 'europski Brazilci'

Mundijal je zapravo, prije svega, najveći i najdulji globalni tulum. Procjenjuje se da gotovo pola čovječanstva (3,2 milijarde ljudi za Brazil 2014) spada u njegovo gledateljstvo. U današnje vrijeme više ništa drugo ne može zaokupiti pozornost tolikog broja ljudi i pružiti im neku vrstu zajedničkog iskustva na dulje vrijeme. Dio čitave poante SP-a je da ga prate gotovo svi: pogotovo u Europi i Južnoj Americi, ljudi u tih mjesec dana gledaju istu stvar na televiziji i pričaju o istim ili sličnim temama – nogometnim temama.

Zanimljivo je da spomenuta apstraktna sreća nije toliko povezana s uspjehom vlastite reprezentacije. Ima nešto važnije od rezultata, čini se. Usprkos brojnim disidentskim glasovima cinika ili realista, teško da išta osim rata ili prirodne katastrofe može izazvati takvu mobilizaciju i koheziju koliko to može nada i strepnja za nacionalnu momčad koju gleda toliko velik broj ljudi – bez obzira na razlike u svjetonazorima, ekonomskom i društvenom statusu i drugim čimbenicima. Istraživanja sugeriraju da nas takva kohezija čini barem malo sretnijima te da takav osjećaj traje još koji mjesec poslije, kad se objavljuju rezultati anketa o sreći među narodima.

Uostalom, povijest nas uči da je puku od slobode važnije imati kruha i igara, kao što je to (najvjerojatnije) rekao još starorimski pjesnik Juvenal.

Ako je svemu tome vjerovati, ovih će mjeseci samoubojstvo počiniti nešto manje Hrvata nego što je u ovo vrijeme uobičajeno. Također, premda su Vatreni podbacili u Brazilu, trebali bismo se u globalu osjećati nešto malo bolje nego prije SP-a. Pa onda – jeste li sretni? Ili je pitanje još preuranjeno?

Razmišljao sam o tome i zaključio: da, mundijal me jest učinio malo sretnijim nego što sam bio. Bilo je to fenomenalno prvenstvo: neke su utakmice bile dosadne, neke osrednje, a neke spektakularne – ali emocije i narativi bili su epski, kao i ekscesi ili šokovi. Usprkos relativnom neuspjehu Kovačeve ekspedicije i duboko razočaravajućem pokrivanju turnira u domaćim medijima, za koje se ponekad (subjektivni dojam) činilo kao da rade sve da nam pokvare doživljaj i izvrijeđaju inteligenciju, vrijedilo je biti dio svega toga.

Tulum je, sve u svemu, debelo nadmašio očekivanja. Mjesec dana živjeli smo u mjehuriću sapunice i uživali u brazilskom spektaklu, manje se brinući zbog boleština u hrvatskom društvu (uključujući nogomet, u kojem su simptomi jako izraženi) koje mogu izazvati samo depresiju. Naravno, bila je to slatka iluzija i bijeg od stvarnosti.

Ako nekoga to tješi – a ne bi trebalo – Brazilcima je kudikamo gore nego nama.

Kruh, pogača i burek

U već spomenutoj knjizi 'Soccernomics' iznosi se teza da organizacija velikih sportskih natjecanja u današnje vrijeme ne može biti isplativa za zemlju-organizatora. Studije ekonomske isplativosti, tvrde autori, čista su spekulacija koju je nemoguće dokazati i zapravo prevara koja ide na ruku onima koji profitiraju od toga. Organizacija Olimpijskih igara ili Svjetskog prvenstva, pišu Kuper i Szymanski, ne može zemlju i njene stanovnike učiniti bogatijima – ali može ih učiniti sretnijima.

Stvar je opet u onoj staroj u kruhu i igrama. Istraživanja pokazuju da ekonomski napredak ljude čini izrazito sretnijima samo onda kad ih spašava od fizičkog siromaštva dok je iznad te razine osjećaj sreće sve manje povezan s ekonomskim statusom. Figurativno rečeno, siti ljudi nikad nisu posve zadovoljni: kad narod ima dovoljno kruha, onda želi pogaču; kad ima pogaču, želi burek. Kad ih kruh ne može usrećiti, mogu igre – organizacija velikog natjecanja donosi još eksponencijalno veću društvenu koheziju od samog sudjelovanja u njemu.

Ako nema financijske koristi, ima one koja se ogleda u sreći nacije – ali to je cijena koju su u pravilu spremne platiti samo razvijene zemlje, one koje imaju dovoljno 'kruha', što dovodi do kontroverzne teze da samo takve trebaju organizirati SP i OI. Iako još nema konkluzivnih podataka o tome koliko je Velika Britanija financijski izgubila ili dobila organizacijom Olimpijade u Londonu, gotovo svi će vam ondje reći da je to bio ogroman uspjeh i nešto čime se ponose.

Druga je stvar s Brazilom – koji će samo dvije godine nakon SP-a organizirati i Olimpijske igre u Riju.

Cijena sramote

U Brazilu je sve moglo koštati znatno manje. Nisu morali biti građeni neki od najskupljih stadiona na svijetu, mogli su napraviti i solidna zdanja koja bi bila relativno isplativa i nakon SP-a, a ne 'bijele slonove' koji ne služe ničemu. Inicijalna procjena njihove gradnje (a Brazilu su doista trebali novi stadioni jer su postojeći bili u strahovito lošem stanju) kretala se oko milijarde američkih dolara. Međutim zbog niza faktora taj se trošak učetverostručio.

Razlozi? Prvo, FIFA-ino insistiranje na apsolutno najvišim standardima za posjetitelje. Zatim korupcija i netransparentnost u dodjeli poslova, što je, slično kao i kod nas prilikom bojanja tunela na autocesti, dovelo do višestruko većih profita građevinske industrije i njihovih 'partnera'. Pa onda 'ruka-ruku-mije' politika: iako je FIFA tražila minimalno osam, a maksimalno deset stadiona, brazilska vlada insistirala je na 12 stadiona kako bi namirila sve lokalne šerife bliske vlasti. Neki od tih stadiona, poput onih u Cuiabi i Manausu, neće služiti ničemu, jer u tim gradovima uopće nema profesionalnih momčadi koje bi igrale na njima.

Isti ili slični problemi kao sa stadionima pojavili su se i kod popratne infrastrukture. Od mnogih se kapitalnih projekata odustalo ili su zbog podivljalih troškova napušteni usred realizacije. Ponajviše je to slučaj s onima koji su trebali služiti općem dobru, poput izgradnje, obnove ili nadogradnje prometnica i aerodroma. Velik dio onoga isplativoga što je sagrađeno prijeći će u privatne ruke, a ostalo će biti prepušteno državnim ili lokalnim vlastima na upravljanje, što u zemlji poput Brazila vrlo vjerojatno znači propast. Imamo više nego poučan primjer rukometnih arena u Hrvatskoj da bismo shvatili o čemu se tu radi.

Na kraju, ukupan trošak organizacije popeo se na 13,5 milijarde dolara – a konačna cifra bit će još puno veća jednom kad se sve obračuna. Gotovo sve to su platili porezni obveznici. Nema nikakve šanse da se to isplati Brazilu. Od SP-a je zaradila FIFA (njen profit premašuje četiri milijarde dolara), građevinske tvrtke te tek tu i tamo još netko. U zemlji kao što je Brazil, koja je više od ijedne druge zaluđena nogometom i u kojoj je ta igra usko povezana s identitetom nacije na neki mističan i već odavno arhaičan način, možda bi se sve to barem dijelom zaboravilo da je SP bio i natjecateljski uspjeh. To bi možda, u kombinaciji sa 'srećom' koju donosi organizacija najvećeg tuluma na svijetu, bila prihvatljiva cijena za značajan dio stanovništva.

Međutim brazilska je reprezentacija doživjela najveću sramotu i poniženje u svojoj povijesti

U toj je zemlji općepoznata izreka i svojevrstan truizam da je poraz od Urugvaja 1950. (kad je Brazil prvi put organizirao SP) bio nacionalna katastrofa, 'naša Hiroshima'. Kasnije su pjesnici govorili da je bolje biti najbolji na svijetu u nogometu nego u prodaji raketa. A što će sada reći?

Još tijekom lanjskog Kupa konfederacija došlo je do vala prosvjeda u cijeloj zemlji i primjetno je bilo da postoje velike skupine ljudi koji više ne vjeruju u mit o nacionalnoj važnosti nogometa. Prosvjedi su stišani i ugušeni tijekom SP-a provođenjem dotad neviđenih mjera sigurnosti. Osiguralo se da se sve privede mirnom kraju.

Ali FIFA-in cirkus sada odlazi, a Brazilci ostaju s pitanjem – jeste li sretni? Što mislite da će odgovoriti?