Ana Pecotić, Sanja Sarnavka, Neva Tölle i Jelena Veljača s olakšanjem su dočekale ovotjedno upućivanje paketa novih zakonskih rješenja na glasanje u Sabor. Do zadnjeg dana nisu znale kako će u konačnici glasiti odredbe koje su brusile u radnim skupinama i na sastancima u Banskim dvorima, jer u javnim raspravama mogle su se čuti i opaske o femicidu kao 'diskriminaciji muškaraca'. Ta je bitka dobivena, ali još ih mnogo preostaje u zemlji čijih 25 posto građana vjeruje da je nasilje u obitelji privatna stvar, a 80 do 85 posto žrtava kaznenih djela su žene i djevojčice.

Tim snažnije odjekuje srčan feministički angažman tportalovih finalistica u izboru Vizionara godine u kategoriji društvo. U duhu predanog timskog rada, njihova je kandidatura zajednička dok su ostali finalisti u ovoj kategoriji, podsjetimo, zadarski ginekolog Luka Matak, predsjednica Udruge Feniks Split Marina Vidović, akademik i predstojnik Klinike za plućne bolesti KBC-a Zagreb Miroslav Samaržija te Hrvatska gorska služba spašavanja - HGSS.

Svojom energičnom riješenošću da prevenira nove tragedije i spasi što više žrtava nasilja nakon grozomornog zločina oca nad djecom 2019. godine, Jelena Veljača prvo je usijala društvene mreže, a među prvima koji su joj se pridružili bila je Ana Pecotić. Uskoro je pokrenuta inicijativa 'Spasi me' i istoimeni fond za žrtve nasilja, po uzoru i nadovezujući se na višedesetljetni rad prekaljenih aktivistkinja i feministkinja Sanje Sarnavke i Neve Tölle. Taj spoj početničkog optimizma i akumuliranog znanja rezultirao je novim valom građanskog aktivizma, a na krilima velikog prosvjeda na Zrinjevcu i dužne medijske pažnje konačno je ostvaren jak upliv aktivistkinja u zakonodavne procese.

U proteklih pet godina napravljeno je dosta toga. Za početak, maknuta je ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić, a koja je na novinarsko pitanje zna li zašto je jedna od tadašnjih žrtava obiteljskog nasilja povukla prijavu protiv supruga, inače moćnog župana, odgovorila: 'Tako vam je to u braku.' Premijer Andrej Plenković već na prvom sastanku obećao je strože kažnjavanje nasilnika, sigurne kuće u svakoj županiji i telefon za žrtve nasilja dostupan 24/7.

Tölle: Sigurne kuće zjape prazne

Prvi telefon za žene i djecu žrtve nasilja, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj istočnoj Europi, zazvonio je u Zagrebu prije gotovo četiri desetljeća. Suosnivačica i volonterka tog SOS telefona bila je Neva Tölle iz Autonomne ženske kuće. U to vrijeme, podsjeća Tölle, nije bilo zakona koji bi štitili ženu od nasilja.

'Morate imati zakonski okvir da biste se u praksi mogli boriti protiv nečega. Ukoliko ne postoji zakon to nije moguće. Sjajno je to što smo sada dobili femicid u Kaznenom zakonu, a s vremenom će sigurno doći i do primjene. To ne ide preko noći. Kada smo tražile da se zakonski regulira privremena mjera za skrbništvo djece, čekale smo preko šest godina. Treba puno vremena da se dopre do svijesti onih koji pišu zakone, pa još jako puno vremena da izmjene uđu u zakon, a onda i dodatno vrijeme da to postane svakodnevna praksa pri sudovima. Također očekujem da će suci i sutkinje, DORH… biti sankcionirani za neprimjenu zakona, jer neprimjena može dovesti do femicida. Naime, nečinjenje je ujedno i suučesništvo u femicidu jer su imali u rukama alat za zaštitu žene, nisu ga koristili, a posljedica je femicid', tumači Tölle, dodajući da je u pitanju zapravo strukturalno nasilje za koje je odgovorna država.

Osvrnula se i na izgradnju šest novih skloništa za žrtve nasilja, čime su sada obuhvaćene sve županije. Napominje da su neka skloništa otvorena u malim sredinama, unatoč tome što Europska unija preporučuje da ti objekti budu u velikim gradovima. U manjim mjestima, a danas su to formalno u Hrvatskoj 'gradovi', svi znaju lokaciju sigurnih kuća. Upravo je to razlog zbog kojeg neke zjape prazne: 'Ako je adresa sigurne kuće poznata mještanima, žena s djecom tamo neće htjeti otići zbog straha da će je muž od kojeg je pobjegla naći'.

Tölle, čija je nebrojeno puta izgovorena rečenica 'dom za ženu nije najsigurnije, nego najopasnije mjesto' odavno urezana u kolektivnu svijest, napominje da treba bezuvjetno implementirati cijelu Istanbulsku konvenciju. Za početak, pod hitno treba prekinuti s praksom neznanstvenog pristupa oko 'otuđenja djece', prestati posezati za dodatnim olakotnim okolnostima u svrhu izricanja manje kazne te ukinuti mogućnost javnih radova kao kazne za zlostavljače, kao i 'popust na nasilje' od 50 posto iznosa kazne ako zlostavljač plati isti dan, navodi Neva Tolle, kojoj je Vijeće Europe upravo dodijelilo nagradu Raoula Wallenberga za pionirsku ulogu, hrabrost i odlučnost u pomaganju žrtvama te u poticanju na promjene u javnoj percepciji i zakonodavstvu s ciljem sprječavanja nasilja u obitelji.

Sarnavka: Pitate za motiv femicida?!

Sanja Sarnavka, predsjednica Upravnog vijeća Zaklade Solidarna, 'ledolomka' u borbi za ženska prava još u vrijeme angažmana u Babama, slaže se da posljednje zakonske izmjene predstavljaju značajan pomak - na papiru.

'Nije dovoljno izmijeniti nekakav članak zakona, dodati ili promijeniti nekakav naziv, ako i dalje imate potpuno nerazumijevanje na terenu. Zove me žena i kaže da je prijavila nasilnika i da je on zadržan u zatvoru, a onda je i njoj stigla novčana kazna, čak i veća od njegove, jer se suprotstavila nasilju. Ili kad se u medijima naglašava da se ne zna motiv femicida. Hoćemo li napisati da je žena ubijena jer sarma nije bila dovoljno podgrijana? Jer ima i takvih okidača, to se događa', napominje Sarnavka.

Već treću godinu, dodaje, bavi se slučajem žene kojoj mjesecima nije bilo dopušteno vidjeti djecu jer je u pitanju nasilnik s vezama, a ona je bez igdje ikoga. Iako je pobjegla davno iz nasilne veze, kontrola i zlostavljanje nastavljaju se preko djece lažnim optužbama, prijavama. Dok ona, zahvaljujući njegovim vezama, ima zabranu pristupa djeci, žrtve se prisiljava da vode djecu nasilnicima, pa i u zatvor, iako su ta djeca gledala kako otac tuče majku. Kakvu poruku šaljemo toj djeci? Zašto ih odvođenjem u zatvor ponovno viktimiziramo?' ističe Sarnavka. Poseban je pak problem s konceptom 'otuđenja djece' - iako zabranjen, neki u sustavu i dalje pišu o 'konfliktnom razvodu' u slučajevima u kojima je dijete bilo svjedokom nasilja u obitelji. 'Kad govorite o konfliktu, možete govoriti o dvije ravnopravne osobe koje su u sukobu, no ovdje s jedne strane imate nasilnika, a s druge strane žrtvu', konstatira Sarnavka.

Trenutno je izuzetno aktivna u Fondu za žene Zaklade Solidarna, koji, između ostalog, pomaže žrtvama, ženama i djeci, da izađu konačno iz začaranog kruga nasilja. Također, u umjetničkoj suradnji s Katarinom Ćurković u sklopu Fonda osmislila je kreacije s natpisima: 'Leti' i 'Usudi se'. Htjela bi, tumači, da se ljudi osjećaju slobodnijima i da raste broj onih koji ne gledaju samo osobne interese, već im je cilj opće dobro. Začuđena je nominacijom za Vizionara godine, a lijep je to osjećaj, jer još nikada nije u Hrvatskoj dobila nikakvo priznanje. Kroz smijeh poručuje da mladima prepušta viziju za njihov svijet budućnosti., dok ona u ovim godinama može imati viziju o zagrobnom životu, u kojem, nada se, nema rodne neranvnopravnosti i nasilja. Inače će i tamo morati nastaviti borbu.

Veljača: Karika koja nedostaje

Jelena Veljača, glavna urednica časopisa Elle Croatia, producentica, scenaristica i glumica, i dalje je u javnosti najpoznatija kao aktivistkinja. Danas, pet godina nakon što je kroz inicijativu 'Spasi me' postala lice promjene u Hrvatskoj, kaže da je izuzetno ponosna i zahvalna što je postala dio ženske mreže koja ima priliku javno govoriti i osvještavati o temama rodnog nasilja. Naravno, pozdravlja aktualne zakonske izmjene, ali uz napomenu da tek treba vidjeti kako će se to odraziti u presudama. Podsjeća da je s kolegicama iz inicijative sudjelovala u brojnim radnim skupinama oko promjene raznih zakona, što kaznenih, što prekršajnih.

'Ti su zakoni dobro napisani u svrhu zaštite žrtava, međutim jako često presude nisu izrečene u tom tonu. Postoje konkretne priče iz sudnica, i žrtava i njihovih odvjetnika, o tome da zaista ne postoji visoka razina razumijevanja za kompleksnu psihologiju žrtava obiteljskog i seksualnog nasilja, uopće kruga nasilja u kojem se nalaze te obitelji, kao ni za činjenicu da to nasilje nije izolirani incident, nego godinama traje', kaže Veljača, podsjećajući da od prvog nasilnog ponašanja u vezi do prijave nasilja prođe u prosjeku sedam godina.

Prisjeća se kako je ženama okupljenima u 'Spasi me' na samom početku femicid također bio strani pojam, kao što je to mnogima i danas. No pod okriljem stručnjakinja i borkinja koje desetljećima vode iste bitke, kao što su Neva Tölle i Sanja Sarnavka, te kroz razgovor s brojnim žrtvama koje su im se obratile, nekoliko intenzivnih mjeseci borbe zapravo su se paralelno i educirale, shvaćajući da je upravo razumijevanje onoga što dovodi do femicida jedna od ključnih stvari u borbi protiv obiteljskog i seksualnog nasilja.

'Naučile smo što prethodi femicidu, koje su to 'crvene zastave'; naučile smo da postoje zemlje koje su već donijele poseban zakon o femicidu, pa i da će nam se postavljati pitanja je li to rodno diskriminirajuće. Slojevito je to pitanje, s psihološkim, financijskim i sociološkim elementima. Voljela bih da se više sudaca, pogotovo onih koji se bave problematikom nasilja, dodatno educiraju. Svima je, naravno, jasno da su suci neovisni, ali baš kao takvi oni su na posebnoj poziciji moći u našem društvu i čini mi se da ne bi trebalo biti utopistički očekivati da se educiraju o ovoj kompleksnoj tematici', poručuje Veljača.

Po pitanju femicida, upozorava da nerazumijevanje proistječe i iz internalizirane mizoginije društva, jer se kod nekih drugih kaznenih djela - poput čedomorstva ili zločina iz mržnje - nije tako dvojilo oko posebnih kvalifikacija. Po njoj, posebno kazneno djelo za teško ubojstvo žene na simboličkoj je razini društvena poruka u svjetlu činjenice da femicid ima razmjere epidemije.

'Jednostavno, država je treba prepoznati i protiv nje se boriti. Da se žene ne ubijaju zato što su žene, onda o tome ne bismo ni govorili. Izuzetno je važno da se femicid, kao i obiteljsko, partnersko i seksualno zlostavljanje, tretira na više razina. Veliki je problem i to što ne postoje ni potpune statistike, kako o femicidu, tako i o obiteljskom nasilju. U radnim skupinama shvatili smo da se statistike razlikuju ovisno o tome s kojom institucijom razgovaraš. Mi, dakle, još uvijek ne možemo cjelovito pristupiti problemu, jer mu za početak ne znamo ni točan razmjer. A na psihološkoj razini to već govori užasno puno. Kako će presude vezane uz femicid zaista izgledati u praksi – to ćemo tek vidjeti', zaključuje Veljača.

Pecotić: 90 posto nasilnika dobije uvjetnu kaznu

Ana Pecotić, članica inicijative 'Spasi me', marketinška stručnjakinja, edukantica geštalt psihoterapije i savjetnica za oporavak od narcističkog zlostavljanja, među malobrojnim je građankama Hrvatske koje su otvoreno progovorile u javnosti o osobnom iskustvu rodnog nasilja. A takva svjedočanstva zlostavljane žene najbolje čuju, kao ohrabrenje za napuštanje zlostavljača - unatoč opravdanom strahu ne samo za vlastiti život, već ponekad i za živote svoje djece. Velika je to misija, što objašnjava i izuzetan angažman Ane Pecotić u borbi za zaštitu žrtava nasilja.

'Dio promjena najavljenih na Vladinoj sjednici u rujnu već je proveden izmjenama Obiteljskog zakona, a dio se sad provodi izmjenom Kaznenog zakona i raznih drugih podzakonskih akata. Dakle, sve te promjene stvarno su rezultat našeg sad već višegodišnjeg rada i zalaganja na tom području - pritom mislim na sve udruge koje se bore za zaštitu žrtava nasilja. Ovo je prvi put da promjene nisu samo kozmetičke prirode, puno su konkretnije i time smo definitivno jako zadovoljne. A je li to dovoljno? Nije', ističe Pecotić.

Upozorava da postojeći zakonski okvir još uvijek nije dovoljno dobar te da je uvjerenje da postoje dobri zakoni koji se ne primjenjuju zapravo samo mit jer je, primjerice, omogućeno da više od 90 posto nasilnika dobije uvjetnu kaznu, da se izriču minimalne kazne, da se uzimaju u obzir sulude olakotne okolnosti, pa se tako zlostavljaču smanji kazna za silovanje pokćerke samo zato što je branitelj. Nasilje se naprosto ne doživljava ozbiljno, niti ga sustav uopće razumije.

'Naš sustav zaštite žrtava nasilja nažalost je u takvom stanju da se žrtve moraju boriti protiv njega. Znači, kada konačno napuste nasilnika, nastavlja ih zlostavljati sustav. To je rezultat više faktora: loših zakona, pogrešnih i neselektivnih edukacija koje rezultiraju lošim i needuciranim kadrovima, nereguliranih sudskih vještačenja, neadekvatne procjene rizika, neprepoznavanja prisilne kontrole kao temeljnog mehanizma zlostavljanja i prediktora femicida itd. Sustav je duboko mizogin. Imamo suštinski problem da ljudi koji donose odluke o ljudskim životima u slučajevima obiteljskog nasilja nemaju osnovna znanja o istom, a Istanbulska konvencija se ne primjenjuje. Djelatnici sustava su gotovo posve needucirani o rodno uvjetovanom nasilju, štoviše educirani su tako da rade na štetu žrtava nasilja, a zakonski okvir još uvijek omogućava nasilnicima da koristeći roditeljska prava žrtve zlostavljaju godinama nakon razlaza. Sve žene s kojima razgovaram kažu istu stvar: 'Lakše mi je bilo kad me on zlostavljao od ovoga kako me sustav zlostavlja'. Dakle, ovo što se sad dogodilo jest veliko, ali imajte u vidu da krećemo s jako niske osnovice. Ako smo na pet posto, što je po mojoj procjeni razina zaštite žrtava nasilja u Hrvatskoj danas, a želimo doći do 100 posto – sve i ako triput poboljšamo svoju poziciju, još uvijek smo tek na 15 posto. Tako da je potrebno još jako, jako puno rada i promjena, kako onih zakonskih, tako i promjena mindseta ljudi koji rade u sustavu. A to će, bojim se, ići najteže', ističe Pecotić.

Ono što bi svakako trebalo osigurati je potpuna implementacija Istanbulske konvencije koja je nakon ratifikacije praktički ostala mrtvo slovo na papiru. Iako postoji, ne primjenjuje se, a za postupanja protivno Istanbulskoj konvenciji nitko ne snosi sankcije. Samo ostaju uništeni životi žena i djece žrtava nasilja.