Južnokavkaska država Azerbajdžan objavila je u utorak da su njene oružane snage pokrenule 'lokalne protuterorističke aktivnosti' u Nagorno-Karabahu, koji se nalazi unutar granica Azerbajdžana, ali je kao otcijepljena država pod kontrolom etničke armenske populacije.

Sada, dok borbe bjesne, a optužbe o predstojećem 'genocidu' dosežu vrhunac, sve su oči uprte u desetljećima star sukob zbog kojeg bi se mogle umiješati i neke od vodećih svjetskih vojnih sila, piše Politico.

Što se trenutno događa u Nagorno-Karabahu?

Tjednima su Armenija i međunarodni promatrači upozoravali da Azerbajdžan gomila svoje oružane snage duž jako utvrđene linije kontakta u Nagorno-Karabahu, pripremajući se za ofenzivu protiv lokalnih etničkih armenskih trupa.

Snimke koje su se pojavile na interentu prikazuju azerbajdžanska vozila na kojima je iscrtan naopako okrenut simbol 'A', koji podsjeća na znak 'Z' kojeg se moglo vidjeti na ruskim vozilima tijekom invazije na Ukrajinu.

U ranim jutarnjim satima u utorak, karabaški armenski dužnosnici izvijestili su da je u tijeku velika ofenziva Azerbajdžana, dok su se sirene za zračnu uzbunu oglasile u Stepankertu, de facto glavnom gradu sporne regije. Azerbajdžan je stanovnicima te regije, njih oko 100 tisuća, poručio da se 'evakuiraju' putem 'humanitarnih koridora' koji vode u Armeniju. Međutim, azerbajdžanske snage kontroliraju sve ulaze i izlaze i mnogi mještani strahuju da im neće biti dopušteno sigurno proći.

Glavni savjetnik za vanjsku politiku azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva, Hikmet Hajijev, u izjavi za Politico uvjeravao je da je 'cilj neutralizirati vojnu infrastrukturu' i negirao da su ciljani civili. Međutim, fotografije koje su se pojavile na internetu pokazuju oštećene stambene zgrade, a ombudsman za ljudska prava karabaških Armenaca, Gegham Stepanjan poručio je da je nekoliko djece ozlijeđeno u napadima.

Raste zabrinutost zbog sudbine civila koji su zapravo zarobljeni u unakrsnoj vatri, kao i zbog rizika od još jednog pravog rata u bivšem Sovjetskom Savezu.

Kako je uopće došlo do ove situacije?

Tijekom sovjetske ere, Gorski Karabah je bio autonomna regija unutar Azerbajdžanske Sovjetske Socijalističke Republike, dom i etničkih Armenaca i Azerbajdžanaca, ali nepostojanje unutarnjih granica učinilo je njegov status uglavnom nevažnim. Sve se promijenilo kada je Moskva izgubila kontrolu nad svojim perifernim republikama, a Nagorno-Karabah je formalno ostao unutar međunarodno priznatog teritorija Azerbajdžana.

Usred raspada SSSR-a od 1988. do 1994., armenske i azerbajdžanske snage vodile su iscrpljujući niz bitaka oko regije, pri čemu su Armenci preuzeli kontrolu nad dijelovima zemlje i prisilili na masovni egzodus stotina tisuća etničkih Azerbajdžanaca, uništivši u potpunosti nekoliko gradova. Od tada, pozivajući se na referendum iz 1991., kojeg su Azerbejdžanci bojkotirali, karabaški Armenci jednostrano su proglasili neovisnost i zadržali de facto neovisnu državu.

Gotovo tri desetljeća ta je situacija bila 'stabilna', s dvije strane zaključane u pat poziciji koju je održavala linija bunkera, nagaznih mina i protutenkovske obrane, što se često navodi kao primjer jednog od rijetkih 'zamrznutih sukoba' u svijetu.

Međutim, sve se promijenilo 2020., kada je Azerbajdžan pokrenuo 44-dnevni rat kako bi povratio teritorij, osvojivši stotine četvornih kilometara sa svih strana Nagorno-Karabaha. Time je etnička armenska eksklava ostala povezana s Armenijom jednom cestom, koridorom Lachin, navodno pod zaštitom ruskih mirovnih snaga u sklopu sporazuma o prekidu vatre do kojeg je došlo uz posredovanje Moskve.

Što se promijenilo i kada je došlo do blokade?

S obzirom na to da se sposobnost Rusije da održi status quo brzo smanjuje u svjetlu sve žešćeg sukoba u Ukrajini, Azerbajdžan je preuzeo kontrolu nad svim pristupima regiji. U prosincu, kao dio spora navodno oko ilegalnog iskopavanja zlata, samoproglašeni "eko-aktivisti", koji djeluju uz potporu autoritarne vlade u zemlji, organizirali su prosvjed na cesti, zaustavljajući civilni promet i prisiljavajući lokalno stanovništvo da se osloni na ruske mirovne snage i Crveni križ za opskrbu.

Ta se situacija pogoršala u posljednja dva mjeseca, s azerbajdžanskim kontrolnim punktom koji je nedavno podignut na koridoru Lachin i njihovim snagama koje odbijaju dopustiti prolaz bilo kakve humanitarne pomoći, osim povremene jednokratne dostave. U kolovozu, nakon što su stigla upozorenja o praznim policama, neuhranjenosti i pogoršanju humanitarne krize, Luis Moreno Ocampo, bivši glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda, objavio je izvješće u kojem situaciju naziva 'genocidom koji je u tijeku'.

Azerbajdžan poriče da Nagorno-Karabah drži u blokadi, a Hajijev je za Politico rekao da je zemlja spremna ponovno otvoriti koridor Lachin ako karabaški Armenci prihvate transportne rute s teritorija pod kontrolom Azerbajdžana. Alijev je više puta pozvao armenske snage u Nagorno-Karabahu da se povuku, lokalne političare da podnesu ostavke, a one koji tamo žive da prihvate da im se upravlja kao dijelom Azerbajdžana.

Zašto je sada došlo do eskalacije?

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, SAD, EU i Rusija pozvale su Azerbajdžan da se pouzda u diplomatske pregovore koji su osmišljeni da jednom zauvijek okončaju sukob, umjesto da traži vojno rješenje za uspostavu kontrole nad cijelom regijom.

U sklopu pregovora u Washingtonu, Bruxellesu i Moskvi, armenski premijer Nikol Pašinjan napravio je niz dosad neviđenih ustupaka, pa sve do toga da je spreman priznati Nagorno-Karabah kao teritorij Azerbajdžana. Međutim, njegova vlada uvjetovala je potpisivanje mirovnog sporazumai tražila da se osiguraju međunarodno zajamčena prava i sigurnost za karabaške Armence.

Alijev je izravno odbacio bilo kakav takav dogovor, inzistirajući na tome da ne bi trebalo biti prisutnosti stranih snaga na suverenom teritoriju Azerbajdžana. Inzistirao je na tome da će kao građani Azerbajdžana oni koji tamo žive imati ista prava kao i svi drugi građani, ali je nastavio žestoku antiarmensku retoriku. Između ostalog, armenske separatiste nazvao je 'psima', a vlada je izdala poštansku marku nakon rata 2020. s prikazom radnika u zaštitnom odijelu koji 'dekontaminira' Nagorno-Karabah.

Ne želeći prihvatiti kompromis, Azerbajdžan je optužio Armeniju za odugovlačenje mirovnog procesa. Bivši azerbajdžanski ministar vanjskih poslova Elmar Mammadjarov smatra da je potrebna vojna eskalacija kako bi se iznudio sporazum. 'To može biti kratkotrajni sukob ili može biti rat', dodao je.

Suočen s rastućim domaćim pritiskom usred nestašice zaliha, bivši karabaško-armenski predsjednik Arajik Harutjunjan podnio je ostavku i raspisao izbore, što je Azerbajdžan shvatio kao provokaciju, a postupak su osudili EU, Ukrajina i drugi.

Azerbajdžan je također tvrdio da armenski saboteri stoje iza eksplozija nagaznih mina za koje kaže da su ubile šest pripadnika vojnog osoblja u regiji, ali nije iznio nikakve dokaze koji bi poduprli tu tvrdnju.

Kakva je uloga Rusije?

Armenija je formalno saveznik Rusije i članica vojnog bloka Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO). Međutim, ruske mirovne snage raspoređene u Nagorno-Karabahu pokazale su se potpuno nespremnim ili nesposobnim držati napredovanje Azerbajdžana pod kontrolom, dok je Moskva odbila ponuditi Pashinjanu potporu koju je zahtijevao nakon što su strateške uzvisine unutar armenskih granica osvojene u azerbajdžanskoj ofenzivi prošlog rujna.

Bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko ranije je rekao da Azerbajdžan ima bolje odnose s ODKB-om od Armenije, unatoč tome što nije član, i opisao Alijeva kao 'našeg tipa'.

Od tada se Armenija, koja slovi kao najdemokratskija zemlja u regiji, nastoji distancirati od Kremlja, pozivajući civilnu promatračku misiju EU-a na granicu. Takvo razmišljanje sve je glasnije posljednjih dana, a Pashinjan je u intervjuu za Politico rekao da se zemlja više ne može oslanjati na Rusiju za svoju sigurnost. Umjesto toga, južnokavkaska nacija poslala je humanitarnu pomoć u Ukrajinu, a Pashinjanova supruga posjetila je Kijev kako bi iskazala svoju podršku, jednako kao što su američkoj vojsci dozvolili vježbe na svom teritoriju. 

Moskva, koja ima bliske gospodarske i političke odnose s Azerbajdžanom, burno je reagirala, pozvavši armenskog veleposlanika na konzultacije.

U poruci objavljenoj na Telegramu u utorak, Dmitrj Medvedev, bivši predsjednik Rusije i tajnik njezinog Vijeća sigurnosti, rekao je da je Pashinjan 'odlučio okriviti Rusiju za svoj neuspjeli poraz'.

'Odrekao se dijela teritorija svoje zemlje. Odlučio je koketirati s NATO-om, a njegova žena odnijela je keks našim neprijateljima. Pogodite kakva ga sudbina čeka…', narugao se Medvedev.

Tko koga podržava?

Južni Kavkaz je zamršena mreža savezništava koja se stalno mijenjaju.

Osim Rusije, Armenija je izgradila bliske odnose sa susjednim Iranom, koji je obećao da će je štititi, kao i Indijom i Francuskom. Francuski predsjednik Emmanuel Macron prethodno se pridružio pregovorima u znak podrške Pashinjanu, a Francuska je dom velikoj armenskoj dijaspori.

Azerbajdžan, u međuvremenu, djeluje na principu 'jedna nacija, dvije države' s Turskom, s kojom ima duboke kulturne, jezične i povijesne veze. Također prima velike pošiljke oružja i vojne opreme iz Izraela, dok istovremeno opskrbljuje tu bliskoistočnu naciju plinom.

EU je pak u Azerbajdžanu vidio državu koja može zamijeniti europsku ovisnost o ruskom plinu. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prošlog je ljeta službeno posjetila glavni grad Baku u pokušaju da osigura povećani izvoz prirodnog plina, opisujući zemlju kao 'pouzdanog partnera od povjerenja'.