Stave li se sa strane optužnice koje je još prije trideset godina sastavila vlada tadašnje SR Jugoslavije, u kojima su navodno navedena imena više stotina osoba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije, jedini dosad poznat slučaj procesuiranja hrvatskog državljanina u Srbiji jest onaj Veljka Marića, uhićenog na bugarsko-srpskoj granici i 2012. godine osuđenog na 12 godina zatvora za ubojstvo civila Petra Slijepčevića u listopadu 1991. godine na području Grubišnog Polja. Hrvatska je više puta tražila da joj se ustupi kazneni postupak te da izdržava kaznu u Hrvatskoj, a nakon dugih pregovora on je napokon i izručen.

Tu je i slučaj Tihomira Purde, branitelja koji je 2011. godine uhićen u BiH na osnovi tjeralice Tužiteljstva za ratne zločine Srbije zbog njegova iznuđenog priznanja u logoru, prema kojem je kriv za ubojstvo vojnika JNA. Nakon pomnijeg razmatranja slučaja i zbog nedostatka dokaza Purda je oslobođen iz pritvora te je poništen postupak protiv njega. Upravo tada isto beogradsko tužiteljstvo podiglo je optužnicu protiv ratnog ministra unutarnjih poslova Hrvatske Ivana Vekića zbog genocida i ratnog zločina nad 19 pripadnika srpske nacionalnosti s područja Vukovara, a u njoj su bili navedeni i Vladimir Šeks, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep te još 40 hrvatskih branitelja s vukovarskog područja. Ministarstvo pravosuđa nešto kasnije odbilo je optužnice.

'One su potpuno neutemeljene i suprotne ustavnom poretku Republike Hrvatske. To su dokumenti bivše neprijateljske JNA, a u njima se navodi da se radi o genocidu kojeg nije bilo Republici Hrvatskoj. Da ga je bilo, i Haški sud bi ga istraživao. Radi se o dokumentu koji se temelji na iskazima ljudi koji su nezakonito odvođeni u logore u Srbiji i čiji su iskazi iznuđivani', pojasnio je tadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić.

Upravo u taj period sežu najžešći prijepori oko Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, skraćeno Zakon o ratnim zločinima, donesenog u Beogradu još 2003. u vrijeme premijera Zorana Đinđića. Na osnovi tog zakona Srbija je formirala Tužiteljstvo i Sud za ratne zločine, za što je tada dobila potporu Europe i SAD-a, ali predmet Veljka Marića i kasnija navodno slučajna uhićenja hrvatskih državljana izazvali su burne prosvjede u Hrvatskoj i prijetnju blokadom otvaranja pregovora o pristupanju Europskoj uniji.

To nije uspjelo jer većina europskih država ima neku vrstu univerzalne nadležnosti - pa i Hrvatska. Samo što je kod nas procesuiranje ratnih zločina uvjetovano nazočnošću okrivljenika, a u Srbiji im se može suditi u odsutnosti. No zahtjevi iz tadašnjeg doba u jednom obliku ipak su ugrađeni u prijelazna mjerila EU-a, pa je Srbija u procesuiranju ratnih zločina obavezna 'razvijati regionalnu suradnju i dobrosusjedske odnose, uključujući potrebu da se izbjegne sukob nadležnosti'. Radi li se u slučaju optužnice protiv četvorice pilota o ponovnom pokušaju formiranja 'malog Haaga' u Beogradu?

'Pitanje nadležnosti ovdje doista upada u oči, a čini se da u Srbiji doista ponovno pokušavaju aktivirati odredbe kojima su sami sebi pripisali jurisdikciju. Istina je da slične odredbe postoje u zakonodavstvima i drugih zemalja, ali one se aktiviraju uglavnom u odnosu prema državama u kojima ne postoji vladavina prava', smatra iskusni zagrebački odvjetnik Anto Nobilo.

'Među civiliziranim državama, a pogotovo članicama Europske unije i onima koje to žele postati, aktiviranje univerzalne nadležnosti smatra se neprimjerenim i nepristojnim', dodaje Nobilo za tportal.

On napominje da u incidentima koji se spominju u optužnici doista jesu stradali civili, njihova kolona po njegovim informacijama jest raketirana, pa se postavlja legitimno pitanje zašto u gotovo tri desetljeća nisu provedene istrage. Hrvatska bi, kaže, imala nadležnost nad počiniteljima ako se radi o hrvatskim državljanima, i to bez obzira na činjenicu da se djelo dogodilo s druge strane granice, u Bosni i Hercegovini. Dakle apsolutno je neprimjereno ponašanje Srbije, ali treba propitati i postupke Državnog odvjetništva u Hrvatskoj.

'No da se vratimo na univerzalnu jurisdikciju - ovim potezom prekršeno je nekoliko osnovnih postulata. Prioritet i prvo moguće rješenje uvijek je teritorijalna nadležnost, dakle mjesto na kojemu je počinjen navodni zločin, a u ovom slučaju to je Bosna i Hercegovina. Slijedi personalna nadležnost, dakle državljanstvo navodnih počinitelja, a to su u ovom slučaju građani Hrvatske. I na koncu, tu je kriterij državljanstva samih žrtava - a to su također građani Hrvatske, doduše srpske nacionalnosti. Dakle ni po jednom kriteriju ovaj postupak ne bi se smio voditi u Beogradu', zaključuje Nobilo.

Informacija o optužnicama Tužiteljstva za ratne zločine Srbije zasad je, doduše, još uvijek na razini neformalne informacije. Ministarstvo branitelja na njih je promptno reagiralo i stalo u obranu pilota.

'Legitimnosti i legalnost naših vojno-redarstvenih operacija Bljeska i Oluje nitko ne može i ne smije dovesti u pitanje jer smo upravo tim oslobodilačkim operacijama vratili naš teritorij u ustavno-pravni poredak RH. Stoga u potpunosti odbacujemo ovakve i slične pokušaje narušavanja pravednog karaktera Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja', navelo je Ministarstvo u priopćenju i pozvalo Srbiju da, umjesto neutemeljenih optužnica protiv hrvatskih branitelja, napokon dostavi informacije gdje su nestali.

'To za nas najvažnije i najbolnije otvoreno pitanje i nadalje ostaje prioritetno u našim međudržavnim odnosima, koji se ovakvim sumanutim potezima dodatno pogoršavaju i narušavaju. Zaključno, puna potpora našim pilotima, braniteljima i čuvarima hrvatskog zračnog prostora, kao i svim hrvatskim braniteljima zahvaljujući kojima je Hrvatska neovisna i slobodna europska država', stoji u priopćenju Ministarstva hrvatskih branitelja.

Po podacima iz 2016. godine, koje je iznio ministar pravosuđa na odlasku Ante Šprlje, od 86 hrvatskih državljana koji su na službenom popisu Srbije, polovicu čine Hrvati, a drugi su dio 'hrvatski državljani srpske nacionalnosti koji su počinili zločine u odori srpske vojske'. U Srbiji su se, treba reći, vodili procesi za zločine počinjene u Hrvatskoj, primjerice u Lovasu i na Ovčari, za što je osuđeno nekoliko Srba iz Hrvatske.

'No taj slučaj nije jednak ovome, dapače: upravo sam ja organizirala suđenje za Ovčaru i Lovas, jer su ratni zločinci pobjegli i Srbija ih nije željela izručiti. Taj proces rađen je u suradnji s vlastima Republike Hrvatske, čak smo mi iz Ministarstva pravosuđa organizirali odlazak svjedoka u Beograd', prisjeća se za tportal bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt.

'Ova najnovija optužnica je ne znam koji po redu pokušaj Srbije da proširi jurisdikciju na teritorij Hrvatske, svako malo se vade nova imena iz šešira, što naprosto više nema smisla i mora se riješiti', kaže Škare Ožbolt, a na pitanje kako bi se to moglo riješiti odgovara:

'Članica smo Europske unije i njihovi zakoni ne mogu se primjenjivati na hrvatske državljane. Postoje metode', zaključuje bivša ministrica pravosuđa.