U ljeto 2014. godine mađarski je premijer Viktor Orban održao sada već slavni (ili preciznije, zloglasni) govor u Rumunjskoj pred predstavnicima mađarske nacionalne manjine, u kojem je izložio svoj koncept neliberalne demokracije. Kao uzore Mađarskoj pod njegovom vlašću naveo je Rusiju, Tursku, Singapur i Kinu, države koje teško da se mogu smatrati svjetionicima demokracije, slobode govora i ljudskih prava, obećavši kako će nastaviti raditi prema tome da smanji individualne slobode mađarskih građana, koje vidi isključivo kao pripadnike nacije. ‘Mađarska nacija nije samo skupina pojedinaca nego zajednica koja mora biti organizirana, osnažena i zapravo konstruirana’, izjavio je Orban, koji je od 2010. - otkako je po drugi puta preuzeo premijersku poziciju - i u praksi pokazao što pod time misli. Petljanje u neovisnost pravosuđa, restriktivni medijski zakoni, preuzimanje cijelog državnog aparata i javnih službi sebi vjernim kadrovima (tj. sustavno uhljebljivanje), prijetnje slobodi okupljanja i govora, sve to su obilježja Orbanove neliberalne države, koja zapravo podsjeća na komunističku Mađarsku, samo što su marksizam zamijenili nacionalizam i katolicizam.

Odnedavno i nova vlada u Varšavi, predvođena desničarskom i klerikalnom Strankom zakona i pravde kojoj je na čelu Jaroslaw Kaczynski, u sprintu provodi podjednaku transformaciju Poljske u poludemokratsku državu, baš po Orbanovom receptu uništavanja ideje trodiobe vlasti i temeljnih demokratskih vrijednosti, koje se zamjenjuju autoritarnim nacionalizmom i klerikalizmom. Zbog toga su građani Poljske već na ulicama, a čak je i konzervativac Lech Walesa, legenda sindikalnog pokreta Solidarnost, upozorio da Kaczynski sa svojim pulenima na poziciji predsjednika i premijerke riskira građanski rat nametanjem jedne ideologije cijelom narodu te ozakonjenim čistkama neistomišljenika u Ustavnom sudu i javnim medijima.

To su perjanice uspravnice koju kao divnu hrvatsku budućnost zagovara predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, države u kojima je, kako to vole s desnice reći u Hrvatskoj, 'mentalni komunizam' zapravo transformiran u mentalni klerikalni nacionalizam. Sadržaj jednoumlja je promijenjen, forma je apsolutno ista i apsolutno represivna. Provincijalni nacionalizam s ljudskim licem, doduše prilično namrgođenim, kakva su ona Kaczynskog, Orbana i njihova hrvatskog wannabe sljedbenika Tomislava Karamarka. Da nije opasna za budućnost hrvatskog društva, bila bi povijesno gledano jako zabavna ta nova mađaronska politika u Hrvatskoj.

Sreća je Hrvatske da Domoljubna koalicija predvođena Karamarkom nije osvojila najavljivanu dvotrećinsku većinu, pa čak ni natpolovičnu, nego je zapravo itekako podbacila na izborima, tako da HDZ nema odriješene ruke - kakve imaju Kaczynski i Orban sa svojim sljedbama - u demontaži Hrvatske prema autoritarnom mulju neliberalne demokracije. No to ne znači da neće pokušavati, čega su prvi primjeri prijedlog novog predsjednika Sabora Željka Reinera da se isti preimenuje po Pavelićevoj nomenklaturi, a onda i ideja da se ograniči samo na klubove parlamentarna rasprava o novoj Vladi. Tako izgleda ‘vraćanje dostojanstva Saboru’ u fantazijama HDZ-a, onemogućavanjem zastupnika da govore, a to im je jedna od ključnih funkcija. S pravom se u medijima računa koliko je koji zastupnik imao istupa za govornicom i s pravom se proziva one koji u četiri godine nisu rekli ni riječ, jer parlamentarizma nema bez sustavne javne rasprave i slobode govora, što bi Reiner htio značajno ograničiti. Zapravo, da je njegov prijedlog prihvaćen, onda bi imalo smisla da se i naziv ključne demokratske institucije u Republici promijeni u Hrvatski državni sabor, jer bi bio demokratski kao onaj ustaški iz 1942.

Sve to su manifestacije žudnje da se od Hrvatske napravi neliberalna demokracija, koju ipak najjasnije izražava predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. On izgovara stvari koje nikad nisu dvosmislene ili otvorene za interpretaciju, nego su kristalno jasne. Uvijek oslonjen na poštapalicu ‘rekao bih’ jer se muči s time da misli iz svoje glave transformira u koherentne rečenice. Za verbalnu kompleksnost nije sposoban, što je utoliko pozitivno jer se onda zna da doista govori ono što misli. Pa je tako početkom godine u intervjuu u Večernjem listu bio opet kristalno jasan u svojim težnjama da razmontira demokratske standarde u Lijepoj Našoj: ‘Inače, sve svjetonazorske stvari koje trebamo rješavati sigurno ćemo rješavati, rekao bih, lijevom rukom, u tišini.’ Karamarko bi u jednoj republici (res publica!) važne političke teme rješavao u tišini, bez javne rasprave i pluralizma mišljenja, što je zastrašujući antidemokratski impuls. Nezamislivo je da lider bilo koje velike stranke u zapadnoj Europi mrtav-hladan izjavljuje nešto tako, ali zato bi izjavu komotno potpisali i Orban i Kaczynski. Dapače, oni sve baš tako i rade.

No još je znakovitija druga Karamarkova izjava iz tog intervjua, ona u kojoj brani Reinerov prijedlog da se Hrvatski sabor zove isto kao tijekom zločinačke NDH: ‘Ali neka mi netko objasni zašto bi ikome smetalo da se vrati naziv Hrvatski državni sabor?! Hoće li sutra netko predložiti da mijenjamo naziv valute, možda i glavnog grada, jer se naš glavni grad za vrijeme NDH zvao Zagreb. Možda najbolje da ukinemo vlastitu državu jer se nekad zvala NDH i ponovno osnujemo Jugoslaviju.’ Za Karamarka je, dakle, današnja Hrvatska sljednica NDH, ‘vlastita država koja se nekad zvala NDH’, dok je za Ustav Republike stvar baš obratna, te se naglašava kako je suvremena Hrvatska osnovana ‘nasuprot NDH’. S obzirom da Karamarko želi destigmatizirati nazivlje iz perioda NDH, možda će uslijediti i prijedlozi da Tihomir Orešković ne bude premijer nego poglavnik ili da barem HDZ postane stranka koja nema predsjednika nego poglavnika?

I to se uklapa u obrasce istočnoeuropske neliberalne demokracije, u kojima se kvislinzi iz Drugog svjetskog rata u međuvremenu slave kao nacionalni junaci, no ono što najviše smeta političare poput Orbana, Kaczynskog i Karamarka jest sloboda govora. Nikako ne mogu tolerirati da svaki građanin ima pravo izraziti svoje mišljenje, nego žele uspostaviti to da svi u državi imaju isto mišljenje, naravno ono koje oni odrede. Karamarkovim riječima iz 2014. godine: ‘Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država - Domovinski rat, naši branitelji i poginuli te politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.’ Ma nemoj! Za one koji bi, eto, ipak i u javnosti prakticirali slobodu govora i pluralizam mišljenja valjda je osmišljen registar izdajnika?

Za razliku od Orbanove dvotrećinske i Kaczynskijeve natpolovične parlamentarne većine, HDZ je s koalicijom od osam (!) stranaka došepao do 59 mjesta u Saboru od sveukupno 150. To znači da, koliko god je mnoge s pravom svojim postizbornim petljanjem iživcirao, Most stoji na braniku demokratske, slobodne, suvremene Hrvatske. Karamarko, HDZ i ostatak njegova koalicijskog grincajga takvu Hrvatsku definitivno ne žele. Ta vjerujmo im na riječ! Oni žele Hrvatsku kao neliberalnu demokraciju, u društvu država kao što su Rusija i Turska, tj. njihovih inačica u Europskoj uniji, Mađarske i Poljske.

No dobra vijest za Hrvatsku jest da njezini građani u uvjerljivoj, dvotrećinskoj većini odbijaju ideju neliberalne demokracije. Pa nije se izlazilo iz sistema s verbalnim deliktom da bi ga se ponovno uvodilo, nije se napustilo jednopartijstvo da bi ga se opet prigrlilo. Za to se građani Hrvatske sigurno nisu borili kada su se borili za neovisnost. Poanta Domovinskog rata je bila, između ostalog, moći živjeti u državi u kojoj možeš govoriti i protiv Domovinskog rata i protiv države i čega god hoćeš. Inače to ne bi bila slobodna i demokratska Republika Hrvatska.