Nekada su bili moćni i jaki, ali danas je od francuskih komunista ostala tek impresivna zgrada u srcu pariškog 19. arondismana i poluprazni uredi koji se iznajmljuju ne bi li se pokrili troškovi njenog održavanja. Parti Communiste Français sutra će proslaviti 90 godina postojanja, premda bi bilo točnije reći – 90 godina nestajanja
Komunizam u Francuskoj umire praktički sa svojim preostalim članovima. Stranka osnovana u noći sa 29. na 30. prosinca 1920, koja je u svojih najboljih 40 godina, od 1930. do 1970, definirala ljevicu, danas osvaja manje od dva posto glasova i u posljednja tri desetljeća izgubila je tri četvrtine članstva
Te zime 1920. 3208 delegata na partijskom skupu u Toursu izjasnilo se za pristupanje Komunističkoj internacionali predvođenoj Lenjinom. 1022 glasa, na čelu s Leonom Blumom, htjela su zadržati nezavisnost. Nazivali su se 'socijalisti stare kuće'.
Pupčano vezivanje za majku Rusiju došlo je na naplatu početkom devedesetih, s raspadom Sovjetskog Saveza. Vodstvo stranke izgubilo je ključnu referentnu točku i premda su sustavno gubili članstvo i glasove od sedamdesetih nadalje, uslijedio je streloviti pad. Na predsjedničkim izborima 2007. Marie-George Buffet, glavna tajnica i kandidatkinja za čelno mjesto u državi, dobila je podršku svega četiri posto radničkog sloja, a sveukupno je užicala simpatije tek 1,9 posto glasačkog tijela.
Nije uvijek sve bilo crno poput prozora na sjajnom zdanju u kojem stoluju francuski komunisti od sedamdesetih naovamo, djelu brazilskog arhitekta Oscara Niemeyera, koje danas čini pariške komuniste više turistički nego politički zanimljivima. Nakon Drugog svjetskog rata bili su najveća stranka u zemlji. Na izborima 1946. osvajaju 28,6 posto glasova, dok danas imaju većinu u tek 28 mjesta i gradova preko 30.000 stanovnika (za razliku od prije trideset godina kada je ta brojka iznosila 72).
Gdje je danas PCF? S obzirom na poprilične šanse da se još brutalnije osramote izađu li na izbore 2012. s vlastitim kandidatom, ostaje im ili biti pozadinska potpora Chiracovoj Socijalističkoj partiji ili prihvatiti prijedlog dopredsjednika Jean-Luca Mélenchona o prelasku u njihove redove. Kako god bilo, ostavljeni od radništva, sindikata i lijevo orijentiranh intelektualca poput Alaina Badioua koji iznova promišljaju komunizam, ali sa stanovišta vrlo aktualnih kontradikcija liberalnog kapitalizma, mogu tek servirati svojih očajnih jedan i kusur posto Chiracovoj ekipi.
