'Nije to bilo kakav noćni klub! Godine 1966. u ljeto kad sam ga sa svojim partnerom Silviom Brunellijem otvorio, to je bio prvi noćni bar u cijeloj bivšoj Jugoslaviji! Razumiješ, u cijeloj regiji! Od Vardara do Triglava! Šta nismo zaslužili spomen-ploču', na svoj mediteranski bučni način pripovijeda danas turbo vitalni sedamdeset i kusur godišnji Corrado, koji bi se naraštajima odraslim na TV serijama najbolje mogao prispodobiti kao križanac između dr. Luigija i Roka Prča. S prvim dijeli talijanski i meko srce, od drugoga brz um koji se u biznisu snalazi kako pliskavica u moru. U danima kad slavi 50. obljetnicu Lanterne, 'prvog diska iza čelične zavjese', Corrado se prisjeća početaka biznisa o kojem bi kako kaže mogao napisati roman i brzo dodaje: 'Ma, kakav roman! Najmanje trilogija!'

Sve je počelo kad je taj ribarski sin, zaposlenik u ondašnjoj tvornici sardina Mirna, došao u direktorov ured i odlučno rekao: 'Druže direktore, ja bih otišao iz kolektiva.' Bio je to koji dan nakon što je s kompanjonom Silviom Brunellijem u Milanu posjetio disko-klub i u njemu vidio Dory Getz kako pjeva 'Kazachok'!

'Okrenula nam se pamet. Tada smo prvi put vidjeli ona svjetla kugle, zapalili smo se, kupili to i poslije povratka otvorili prvi disko u ondašnjoj Jugoslaviji. Tek poslije je došao No. 1 u Zagrebu. Znam da sam se za Lanternu zadužio kod jedne stare gospođe milijun lira. Nije tada bilo kredita i banaka. Posao je išao izvrsno i dug smo vratili za godinu dana. Treću godinu već smo mogli kupiti auto. Zarađivalo se jako dobro i ja sam počeo dalje razvijati posao…', priča Corrado, nastavljajući nizanku svojih pionirskih subverzivnih pothvata. Dvije godine nakon Lanterne osnovao je u Rovinju kultni i danas postojeći Rio bar, potom otvorio prvu pizzeriju u Jugoslaviji, pa su kupili brod i preuredili ga u restoran Baracuda… U to vrijeme, kaže, nije bilo lako raditi, uvijek su bili sumnjivi.

'Tako su nam zatvorili Lanternu jer da se ondje sviraju fašističke pjesme. Glupost! Kakve fašističke pjesme, a u Lanterni su tada nastupale svojevremeno najpoznatije grupe bivše Jugoslavije i svijeta. Tužili smo općinu i na sudu dobili 18 milijuna dinara. Ali općina je tada donijela zakon da diskoklubovi više ne mogu biti u samome gradu. OK, ali mi smo pokupili 18 milijuna dinara. Da, ali za tih 18 milijuna iduće si godine u Limskome kanalu mogao otići dvaput na večeru. Tolika je bila devalvacija. Možeš ti biti biznismen, ali u države su bile zadnje škare', priča Corrado, koji je brzo nakon Lanterne u biznis ubacio i svoje druge strasti – 1972. osnovao je Giannino, i danas jedan od najglasovitijih istarskih restorana. Za njegov Giannino brzo se pročulo s obje strane željezne zavjese. Ribarski sin pripremanje morskih delicija nije učio iz knjiga nego iz velike knjige mora i života.

'Restoran Giannino otvorio sam na mjestu na kojemu je do 1924. bila glasovita gostionica u kojoj su se okupljali stari rovinješki artisti. Tako su ih zvali iako su to bili obrtnici i zanatlije, bačvari, maranguni… Hoću reći da su oni na svoj jednostavan način razvijali, unapređivali tradiciju. Tako sam nekako i ja pokušavao razvijajući svoj način kuhanja. Smatram da nije pametno letjeti za modom i novom kuhinjom', priča Corrado prisjećajući se odrastanja na ribarskoj siromaškoj kuhinji.

'Nismo mogli ni kupiti jastoga niti ga jesti kad bismo ga ulovili. Jeli bismo onu ribu koju bi napali paraziti i jastoga kojeg nisi mogao prodati. Sjećam se da je moja baka od jednog jastoga koji nije imao kliješta pa ga nije mogla prodati napravila paštašutu. Eto, tako je nastao moj recept tagliatelle s jastogom! Jer da nije taj jastog imao jedna kliješta manje, dugo ne bih znao kakva je okusa. Zato sam htio promovirati domaće stvari koje smo jeli doma jer ta kuhinja možda jest jednostavna, ali je nevjerojatno ukusna i posebna. I njom se moglo u boljim danima stvarati ugođaj velike gozbe, eto, sjećam se, jednom je moj tata za Badnjak spremio objed s 23 vrste ribe! Sve je to bilo, što bi se danas reklo, sirotinjski, ali je bilo za prste polizati. Takva kuhinja mene inspirira!' pripovijeda, a o tome što govori najbolje svjedoči slasno odobravanje sladokusaca.

'Gosti! Ne volim taj public relations, to šminkersko vrckanje oko gostiju, to slikavanje s njima. Ja više volim staviti svoju kuharsku kapu i povući se u kuhinju. A onda na kraju večeri, kad vidim da sve ide super, mogu izići na terasu i pozdraviti goste. Ćakula tamo, ćakula ovamo. Tako ja volim. A gosti? Čim uđu dva s kravatom i vode sa sobom dvije lijepo našminkane ženske – znam da će oni jesti jako loše. Nije stvar imaju li novca nego o stanju duha. Oni su šminkeri, oni uđu u restoran da ih drugi vide, ali kao oni koji uživaju u hrani i druženju – to nikako. Nisu opušteni! To vidim odmah! E kad mi uđe netko onako ležerno, u običnoj košulji, pa sa mnom ili konobarom malo popriča, porazgovori o hrani, zatraži predjela, pa onda pita da mu preporučim… e to je nešto drugo. To je gost', priča pa se u uozbilji, pogleda me i nadoveže:
'Ja gosta poštujem, ali mu nisam rob! Mogu i pogriješiti. I moji ljudi mogu pogriješiti! Kaže se gost je uvijek u pravu! Ma da, ali nisam ni ja budala! Došlo mi je dvoje Nijemaca, gospodin i gospođa! Vidim da ne razumiju što je hrana, da ne znaju, ali prave se da znaju. Gospođa posebno! Kaže da će buzaru! Ja sam ih u životu napravio 10.000. Spremam ih od mladosti. Ribarsko sam dijete. Dobiju buzaru na vrijeme i ukusnu. Kad, vraća se konobar i kaže da me zovu, jer da gospođa tvrdi kako to nije buzara! Kaže ona meni: Ti ne znaš što je buzara! Ti ne znaš kako se radi! I kad joj ja pokušavam objasniti da je taj recept stari rovinjski recept, da ja nemam pojma gdje je ona čula za buzaru, ali da je ovo što je kod mene jela sigurno prava buzara, znaš što je ona tada učinila! Pogledala me prezrivo, okrenula glavu i s gađenjem odmahnula rukom! U stilu, koji sam ja to! E kad sam se ja upro s obje noge o pod, kad sam uzeo zrak i kad sam viknuo: Raus! Potjerao sam ih van, nisam im naplatio ništa i rekao sam im da nikada više ne uđu moj restoran!. Takvih je nasreću malo', kaže. Na pitanje tko mu je od silnih VIP-ovaca ostao u sjećanju, bez razmišljanja odgovara: Riccardo Mutti, talijanski i svjetski dirigent. Kako dirigira, kaže, tako se i ponaša za stolom, uživa sa stilom i mjerom.

Onome kome i to nije dosta tek naznaka Giannino se tradicionalno nalazi na listi vodećih 100 restorana Hrvatske. Osim njega Corrado sa sinovima Giovannijem i Nereom danas vodi i romantičnu Puntulinu (otvorenu na punti na kojoj su nekad pristajali krijumčari s druge obale), a dok smo razgovarali, smišlja novu, zasad tajnu turističku gastro atrakciju. Ono što fascinira jest da Corrado, koji je dobio puno pohvala svjetskih koga i bonkulovića, sustavno demistificira to što radi. 'Ja san najprije počeo dijeliti hranu, a tek poslije kuhati', kaže na pitanje kako je počeo kuhati pa priča kako je negdje u pedesetima u plivačkom klubu Delfin često po Istri brodom promovirao vaterpolo.

'Tamo su dva mornara za nas kuhala. A kad je trebalo dijeliti hranu, nitko nije htio pa sam se ja javio i svi su bili zadovoljni. Bio sam pravedan – znao sam raspodijeliti tako da svima dotekne! I tako sam najprije dijelio, a poslije sam se počeo zanimati i za kuhanje. Gledao sam i učio najprije od mornara. Počeo sam od malih stvari: kako ispeći srdele, pa pašte, pa dalje… tako sam u sebi probudio volju, a onda je išlo samo od sebe. Naravno, gledao sam svoju baku, koja je kuhala pravu staru rovinješku kuhinju. Kuhao sam prijateljima i tako malo-pomalo. Kad sam shvatio koliko volim kuhanje, počeo sam obilaziti najbolje restorane i ondje gledati što i kako pripremaju. Ja sam samouk, ali nisam stao samo na praksi. Učio i iz knjiga', priča pa se kad se spomenu knjige sjeti kako je i od pisaca učio iz prve ruke. Kaže, s književnikom Antunom Šoljanom bio je pionir nautike.

'Tamo negdje 1962. u Rovinju se snimao film s Yvesom Montandom i Alidom Valli, zvao se Veliki plavi put. To je bila priča o paru koji se bavi krivolovom, lovi minama, a imao je mali brod koji se zvao Speranza, što će reći Nada. U filmu ih, naravno, lovi policija, prvi put im opali kaznu, drugi put uzme mreže, a treći put im potopi brod. Tako je pisalo u scenariju i tako se i dogodilo. Brod je išao a fondo i kad su filmdžije otišli ća – brod je ostao potopljen i poklonjen plivačkom klubu Delfin u kojem sam bio i ja. Bio je to smiješan brodić: dug šest metara, banda mu je iz mora virila tek 40 centimetara… Ali mi iz kluba vidjeli smo ga kao nekakvu jahtu: izvadili smo ga, sredili ga. I odlučili smo da idemo na kružno putovanje, što se kaže kročera. Taj brod nije imao nikakvu kabinu, samo dvije klupice, a mi smo za spavanje na provu nabacili neke daske. Bit će da je na tom vijađu Tonko smislio i poneku svoju priču…', smije se i dodaje kako će sve te svoje zgode uskoro ukoričiti. Na nagovor obitelji, koja je cijeli život stajala iza njegovih za okolinu često prerizičnih i subverzivnih pothvata, priredio je monografiju koja bi uskoro trebala izići iz tiska.

'Dao mi je muke taj libar! Pristao sam da ispričam svoj život, a onda mi je postalo zlo. Ako objavim tu knjigu, to onda znači THE END, mislio sam. Nema više, Corrado - gotovo! E neću! A onda sam pomislio – a možda je to nov početak. Kao u poslu!' smije se, a onda se brzo diže od stola i eto ga već skokom u kuhinji. O tome što se tamo događa svjedoči žamor. Po tonu i glasnosti reklo bi se – skuhao je opet nešto za prste polizati.