Zašto je tome tako i zašto Hrvatska, već do struka u živom blatu vlastite prošlosti ne može naprijed? Na ova pitanja pokušali su na tribini koja je uživo prenošena na 3. programu Hrvatskog radija iz zagrebačke Knjižnice Bogdana Ogrizovića, odgovoriti Bojan Munjin, voditelj tribine radnog naslova 'Je li zaista završen Domovinski rat?' i njegovi gosti - Vesna Teršelič, Drago Hedl, Ivan Starčević i Ozren Žunec. U jednom su se složili svi – odgovornom za sve ovo treba držati današnju političku elitu. Onu koja je manje-više u istom sastavu od osnutka države do danas.

Da ne treba doslovno shvaćati naslov tribine, već kroz to pitanje pažnju usmjeriti na jedno važnije, a to je zašto smo zemlja duboko podijeljena oko tumačenja elementarnih činjenica vlastite povijesti, upozorio je novinar Drago Hedl. 'Već 18 godina ne mogu se razriješiti prijepori oko toga kada je npr. uopće počeo Domovinski rat, kada je završio, koliko je žrtava odnio, a kamoli da se ozbiljno priča o lustraciji zločina komunističkog režima, a koje su, primjerice, uspješno provele Poljska, Litva ili Latvija', izjavio je Hedl. 'Naš narod, prepun je žrtava ovoga rata, onog prije 70 godina kao i cijelog perioda između. Njihove emocije, a kroz moj rad i kontakte s mnogim od tih žrtava osobno sam se uvjerio koliko su teške traume tih ljudi i kolika žeđ za pravdom, čine vrlo plodno tlo za razne manipulacije potrebne 'elitama' za očuvanje njihovih pozicija moći', naglasio je.

'Uporno okretanje glave vladajućih od ovog problema, naravno, neće ga riješiti, ali očigledan je pokazatelj da ga nisu spremni riješiti, niti žele. Još uvijek su previše isprepleteni s ovim ili onim vezama koje ih sprečavaju da prigrle vrijednosti kao što su ljubav prema istini i pravdi. Ovaj cirkus s Perkovićem i Mustačem odličan je primjer. Odavno su već trebali biti u Njemačkoj pa bi narod imao osjećaj da se barem nešto pomaklo. Međutim, i nisam siguran kako će se današnja vlast uopće suočiti s izazovima utvrđivanja 'istine' o Domovinskom ratu, a kamoli pojmom kao što je lustracija', rekao je Ozren Žunec, bivši ravnatelje tajne službe (tadašnjeg HIS-a) i profesor na odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

'Trebamo ipak u obzir uzeti i to da se Hrvatska nalazi u mnogo složenijem položaju od navedenih zemalja koje su lustraciju provele. Mi smo, naime, prijelaz iz komunizma u kapitalizam imali kroz brutalan rat. Predsjednik Tuđman je znao da nas čeka rat i bio itekako svjestan da bi razrješavanje komunističkih zločina, kao i onih iz Drugog svjetskog rata bilo nepotrebno, a možda i kobno rasipanje energije koja nam je u tim trenucima itekako trebala. O lustraciji tada nije bilo ni primisli, a kamoli govora. S druge strane, za razliku od Poljske, Litve i Latvije, mi smo bili u federaciji šest republika što samo još dodatno komplicira cijelu stvar', zaključio je Žunec.

Na pitanja zašto uvijek piše i govori pretežno o zločinima nad Srbima, Hedl je odgovorio kako su upravo te žrtve ključ onoga što u cijeloj priči ne štima. 'Ti ljudi su priznali Hrvatsku kao svoju domovinu i ostali u njoj želeći nastaviti tu živjeti po njezinim zakonima. Međutim, šačica kriminalaca odlučila je ubojstvima nedužnih srpskih civila, cijelih srpskih obitelji poslati svim Srbima poruku da u Hrvatskoj nisu dobrodošli, i da ih čeka slična sudbina ako se ubrzo ne 'pokupe' i odu. Kasnije su zataškavajući ta mučka ubojstva manipulirajući domoljubnim osjećajima naroda, a sve pod stijegom svoga 'velikog domoljublja' čak uspjeli godinama obnašati visoke političke funkcije. Tako nešto u modernim demokratskim zemljama potpuno je neprihvatljivo, i s takvim kadrovima u vlasti mi jednostavno ne možemo naprijed. Naravno da treba procesuirati sve zločine, ali tek ako prvo raščistimo svoje grijehe, moći ćemo se s potpunim pravom i pravdom na svojoj strani razračunati sa zločinima počinjenim nad Hrvatima u ovom ratu.

Vesna Teršelič, predsjednica Documente, udruge kojoj je cilj upravo suočavanje s prošlošću, na tribini je govorila o tome da je potpuno nevažno koje nacionalnosti su žrtve. 'Prošle godine u Vukovaru jako je slikovito prikazano stanje u zemlji. Ja ne znam niti mogu shvatiti zašto se ne rješavaju neki od najpoznatijih komunističkih zločina i razumljivo mi je da se ljudi pitaju zašto se ne otvaraju sporni arhivi, koga se zapravo štiti? Mi kao udruga praktički radimo bez ičije pomoći. Preferiramo rad na terenu, od kuće do kuće, osobe do osobe i tako dobivamo najrealnije informacije. Još uvijek se borimo ne samo s nepriznavanjem patnji i žrtava Domovinskog rata, već i Drugog svjetskog rata, kao i komunističkog režima koji ga je slijedio', rekla je Teršelič. 'Prošla godina bila je puna slikovitih primjera gdje se važnost i potreba da se napravi što više je moguće, da se nađe mjesta za znanstveni rad mladih, njihovo upoznavanje s vlastitom poviješću putem istraživanja u mjestima u kojima žive.'

Mladi često ne znaju što se '41., '52. ili '91. uopće događalo na tlu na kom stoje i tu treba uložiti ogroman napor da ih se obrazuje, a ne 'zadoji i zavede' nekom, nebitno kojom, ideologijom na račun koje ih se vrbuje u ove ili one tabore', zaključila je predsjednica Documente koja nije imala nimalo zahvalnu poziciju. Na svako njezino izlaganje se, naime, moglo čuti dobacivanje, a na gotovo svaku njezinu misao netko bi je počastio podsmijehom. Bez obzira, zadržala je smirenost i rekla sve što je mislila reći iznenadivši onim što je govorila i same svoje kritičare pa joj je Ivan Pandža, koji redovito pohodi slične tribine, čak i odao priznanje da je 'rekla puno više 'istine' nego što je mislio', a istim je komplimentom počastio i Dragu Hedla. Možda je to jedan od prvih signala da se javnost ujedinjuje u onom što svi žele – završiti s problematičnom prošlošću jednom zauvijek.