Francuski predsjednik navodno je jako poštovao Ivana Pavla Drugog, no prvomajsku beatifikaciju bivšeg poglavara Katoličke crkve ipak će proslaviti na sigurnoj političkoj distanci. Ne bi u tome bilo ništa sporno da prethodno nije obećao dolazak na ceremoniju koju će obilježiti svega dva predsjednika – talijanski Giorgio Napolitano i poljski Bronislaw Komorowski. Sarkozy i katolicizam nikako da se dogovore. Jasno, nije lako u trenutku izvagati hoće li više profitirati političkom podrškom francuskih katolika ili agnostika i ateista. Ovih potonjih sve je više, baš kao i predsjedničkih vjerskih gafova
Teško je zapravo shvatiti u što francuski katolici točno vjeruju i Sarkozy, premda spreman učiniti sve za političko preživljavanje izbora iduće godine, nema pojma kako se točno vjerski postaviti. Nije mu lako. Dovoljno je tek napomenuti da od nešto više od pedeset posto građana koji se izjašnjavaju kao katolici, 17 posto ne vjeruje u Boga, a čak 79 posto opisuje svevišnjeg kao silu energiju ili duh. Prema anketi iz 2006, tek 18 posto ga smatra osobnim bogom, što je jedna od prvih premisa katoličanstva. Kako god, 2007. je izvojevao izborni trijumf zahvaljujući solidnoj podršci katoličkog stanovništva (63 posto). Danas je cjelokupna Sarkova statistika orijentirana nizvodno, pa tako i ta – podržava ga oko 50 posto katolika.
Za prvi svibnja, u Vatikanu je zakazana ceremonija beatifikacije Ivana Pavla Drugog kojom će biti proglašen blaženim; Sarkozy je prvo najavio dolazak, ali se ovih dana predomislio. U Italiju će doći, no par dana ranije i zbog drugog razloga – na susret sa Silviom Berlusconijem
Privatno, francuski se šef u nekoliko navrata ocrtao kao katolik duboko u duši. O tome vjerojatno sve zna Carla Bruni, ali ne slijedi, kako obično kaže u nastavku, ritualno kršćanstvo. Svoj intimni odnos s transcendencijom ipak je demonstrirao u studenom prošle godine kada je u Vatikanu podijelio trenutak molitve s papom Benediktom XVI. i izazvao polemiku kod kuće. Ljevica je sasula niz optužbi da krši laicitet državničke funkcije, a i pozamašan broj katolika procijenio je da instrumentalizira svoja vjerska uvjerenja u političke svrhe kad i kako hoće.
Ništa senzacionalno, dakle, što katolici u Francuskoj, po običaju konzervativni, legalisti i s preferencijom desno nasađenih ideologija danas sve više podupiru Nacionalni front Marine Le Pen. Problem sa Sarkozyjem je taj što se čini isuviše prevrtljivim i dvoličnim u domeni moralne prakse: čas bi se pozivao na duhovne ideale, čas bi se razmetao novcem i luksuzom, čas se kune u meritokraciju, a samo tren kasnije pokušava instalirati golobradog sina za načelnika najbogatije pariške četvrti La Défense. Katolici mu zamjeraju i relativiziranje pitanja nacionalnosti, ukidanje zakonskih povlastica za svježe vjenčane, što francuski predsjednik pokušava izbalansirati striktnijom imigrantskom politikom. Unatoč kritikama Vatikana zbog načina na koji su se nasilno deportirali Romi u kolovozu prošle godine, francuski su biskupi imali daleko više razumijevanja i ako je netko ustao u obranu njihovih elementarnih prava bili su to socijalisti.
Premda ih je sve manje, katolici su zahvalno glasačko tijelo, jer su predvidljivi i u vrlo malom postotku odustaju od glasovanja. Sarkozy je, očito, na vrijeme shvatio da bi nastavak moljenja u javnosti ili ophođenja izrazito vjerskih ceremonija poput beatifikacije crkvenih poglavara, djelovalo kontraproduktivno, kako kod nevjernika tako i kod vjernika. Laičko poimanje države duboko je usađeno u svijest Francuza, bez obzira na vjerska uvjerenja ili njihov izostanak, i to je istovremeno jedini teren na kojem može uopće pobrati više ikakve simpatije. Premda bi to očajnički htio, opsjednut vlastitom ulogom, Sarkozy je svojim postupcima već davno spiskao kredit za arbitriranje u duhovnim pitanjima. Tko bi rekao, ali 2004. je napisao knjigu o ulozi duhovnosti u životu grada. Ako nastavi tragom svojih literarnih talenata, karijera bi mu mogla završiti isto gdje i knjiga. Na polici.
