Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko? Ima li mjesta za nekog trećeg? Naravno, riječ je o najizglednijim mandatarima nove hrvatske Vlade čiji će sastav biti poznat nakon predstojećih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor 8. studenoga. Mada će tog izbornog dana hrvatski birači odlučivati o političkim strankama, koalicijama, neovisnim listama i kandidatima koji se natječu za novi sastav parlamenta, ovogodišnji su se parlamentarni izbori kao nikad ranije sveli na odluku o čelnoj osobi nove Vlade. Prema svim prognozama to će biti aktualni premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović ili njegov glavni suparnik Tomislav Karamarko koji kao predsjednik HDZ-a predvodi i Domoljubnu koaliciju. Unatoč oscilacijama u ispitivanjima javnog mnijenja čelnik HDZ-a zasad je bliži najvažnijoj političkoj dužnosti u zemlji. Međutim, aktualna izborna kampanja potvrđuje da će obojica glavnih konkurenata za premijersko mjesto učiniti doslovce sve kako bi svojim strankama i koalicijama osigurali parlamentarnu većinu. Pritom se borba za svaki birački glas prvi put prelila i na teme i aktere izvan hrvatskih granica te se čini da se o hrvatskoj budućnosti ne odlučuje samo od Čakovca do Cavtata nego i od Budimpešte do Damaska.

Tko se u svemu tome u ovom trenutku bolje snalazi veoma će brzo odlučiti hrvatsko biračko tijelo čiji se izbor zapravo svodi na pitanje tko bi bio bolji premijer. Odnosno komu će u većini dati povjerenje kada je u pitanju ključna politička dužnost. I dok je tijekom 1990.-ih što zbog ustavnih normi o polupredsjedničkom sustavu vlasti, što zbog dominantne političke figure predsjednika Franje Tuđmana ime prvog čovjeka Vlade bilo manje istaknuto, nakon 2000. sve se promijenilo. Od novih ustavnih rješenja o parlamentarnom sustavu do sve jače personalizacije svakih sljedećih parlamentarnih izbora u kontekstu središnje dvojbe tko će nakon izborne pobjede osigurati mandat za sastav Vlade. Tako su se 2003. sučelili Ivica Račan i Ivo Sanader. Četiri godine kasnije SDP-ov je izazivač Ivi Sanaderu bio Ljubo Jurčić, a ne novi predsjednik stranke Zoran Milanović, dok je 2011. upravo Milanović zamjenio HDZ-ovu predsjednicu Jadranku Kosor na premijerskom mjestu. Slijedi li nova rošada ili će SDP-ovoj koaliciji opet uspjeti osigurati najveći broj saborskih mandata?

Odgovor će na to pitanje dati politički dvoboj Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka iako je malo vjerojatno da će se njih dvojica i neposredno sučeliti. Takvo je izbjegavanje suparnika u demokratskom svijetu prava rijetkost što jako puno govori o političkoj kulturi, hrabrosti i odgovornosti domaćih političara. No, bila neposredna ili posredna, izborna borba dvojice vodećih ljudi najjačih političkih blokova predstavlja srž hrvatskih parlamentarnih izbora. Uostalom, tako je i drugdje sa sličnim političkim sustavima te je posve jasno da birači na parlamentarnim izborima u biti odlučuju o mandataru i budućem predsjedniku Vlade. Pritom će ove godine prvi put imati prigodu, baš kao i sve druge kandidate na izborima, vrednovati temeljem preferencijskih glasova. Hoće li Zoran Milanović i Tomislav Karamarko u konačnici dobiti rekordan broj preferencijskih glasova ili će netko od ostalih kandidata u tom smislu ostvariti najbolji rezultat? Premda se neće natjecati u istoj izbornoj jedinici bit će itekako zanimljivo vidjeti tko će od njih dvojice dobiti veći broj preferencijskih glasova i – hoće li netko od njihovih stranačkih i koalicijskih kolegica i kolega biti uspješniji. Može li se dogoditi da Zoran Milanović i Tomislav Karamarko uopće ne dobiju novi saborski mandat jer će drugi kandidati na njihovim listama biti glasovno jači? To je, dakako, teorijski moguće, ali destimulativna inačica preferencijskog glasovanja u hrvatskim parlamentarnim i europskih izborima te prva mjesta na listama stranačkih predsjednika ne govore u prilog iznenađenju.

Što bi se pak dogodilo da Hrvatska uistinu ima izravne izbore za premijera kakve je svojedobno imao Izrael? Doduše, taj se izraelski eksperiment nije održao duže od tri izborna ciklusa te su na taj način izabrani samo čelnik Likuda Benjamin Netanjahu 1996., laburist Ehud Barak 1999. i još jedan Likudov političar Ariel Šaron 2001. U hipotetskim hrvatskim premijerskim izborima kako bi prošli sadašnji predsjednici SDP-a i HDZ-a s obzirom da se njih dvojica već godinama smjenjuju na mjestima najnepopularnijih političara u zemlji. Bi li se u tu utrku mogao umiješati netko treći ili bi disciplinirani birači dva velika bloka unatoč svim prigovorima ipak glasovali za 'svog' kako ne bi pobijedio 'njihov'? Pretpostavka je da bi, kao što će i na ovim parlamentarnim izborima svim ne-SDP-ovskim i ne-HDZ-ovskim političkim opcijama biti teško doći do Sabora. Prava je šteta što se glavni pretendenti na premijersko mjesto iz suprotstavljenih neće natjecati u istoj izbornoj jedinici koja bi tako 'odglumila' premijerske izbore. S druge strane, bit će veoma interesantno pratiti raspodjelu glasova na istom političkom krilu s obzirom na vjerojatnu kandidaturu stranačkih šefova SDP-a Zorana Milanovića, ORaH-a Mirele Holy i stranke Naprijed, Hrvatska Ive Josipovića u I. izbornoj jedinci u središtu Zagreba.

Hoće li zbog činjenice da izbori 2015. omogućuju preferencijsko glasovanje netko od političara izvan dviju glavnih koalicija iskočiti osobnim rezultatom i tako se pozicionirati kao stvarna alternativa postojećem dvoblokovskom odnosu? Mogu li to biti Drago Prgomet, Božo Petrov, Milan Bandić ili Ivan Vilibor Sinčić? Bez obzira što se u Hrvatskoj premijer ne bira izravno i što se takva mogućnost u Izraelu pokazala neučinkovitom u smislu djelotvornosti politike i političkog sustava, ovogodišnji će parlamentarni izbori u Hrvatskoj biti ipak i 'prikriveno' premijerski. Ne toliko u smislu tko će na kraju dobiti mandat za sastav nove Vlade, koliko zbog činjenice da će najbolji rezultati pojedine političare svrstati u 'Premier ligu'. Ne nužno i prvog čovjeka Vlade i oporbe.