Jedini koji zna tajnu Pavelićevog blaga jest Ilija Mamić. Njemu je o blagu NDH ispričao Frano Zagorac, jedan o poglavnikovih pratitelja pri povlačenju. 'Znam gdje su zakopane poluge i spreman sam pred medijima i policijom pokazati to mjesto, mogu pogriješiti eventualno u deset metara', kaže za Slobodnu Dalmaciju Ilija Mamić.

Sličnost sa slučajem skrivenih dragulja generala Zagorca, osim imena (Zagorec, Zagorac), nije slučajna. Ilija Mamić je, navodno, razgovarao i sa zamjenikom državnog odvjetnika Lazom Pajićem, koji ga je izravno upitao zna li što o tajnim računima generala Zagorca.

'Ne znam, ali posve sam siguran kako su dragulji koji se spominju uz njegovo ime podrijetlom još iz NDH', kazao je Mamić. Na to se Pajić nije iznenadio, samo je rekao kako o toj temi ne voli razgovarati.

'Frane, zvani Franc, nakon rata je novi dom stvorio u Australiji. Uz njega su u tajnu o zlatnim polugama bila upućena još dvojica, no oni su nakon dolaska u Argentinu podlegli bolesti i svoju su tajnu odnijeli u grob', kaže Mamić. On je krajem sedamdesetih posjetio rodbinu u Melbourneu i oni su ga upoznali sa Zagorcem.

Nakon nekoliko susreta, stariji se gospodin povjerio tada vrlo mladom Iliji. Kazao mu je gdje sve leži blago. Uputio ga je da se u Švicarskoj u bankama raspita gdje je moguće položiti te silne zlatne poluge. Ilija je u početku, priznaje i sam, držao da stariji gospodin i nije baš 'sav svoj', ali tada se uvjerio u suprotno.

'Policija me je privela u studenom 1979. ili 1980, ni sam više nisam siguran. Odveli su me u Petrinjsku, znali su točno gdje sam bio i s kim sam razgovarao, najvjerojatnije su me pratili. Odveo sam ih, u lisičinama, u Palmotićevu ulicu, u jednu staru zgradu koju mi je opisao Zagorac, i pokazao im mjesto u tavanskom zidu gdje su zakopane poluge', kazuje Mamić, prisjećajući se kako su ondašnji milicionari maljevima razbijali zid. Kad su se poluge pokazale na dnevnom svjetlu, njega su jednostavno, bez riječi, odveli, skinuli mu lisičine i pustili ga na slobodu. 'Ostatak blaga NDH nalazi se u Sloveniji', dodaje Mamić.

Kako ga je život nosio, tako je o blagu prestao razmišljati. Nije materijalist, kaže, običan je obiteljski čovjek, otac četvero djece. Teret koji mu je, bez njegove volje, stavljen na dušu sve teže nosi. Obratio se medijima jer mu nakon Domovinskog rata doslovno ne cvjetaju ruže.

Bio je vozač u sanitetu, pri tomislavgradskoj ratnoj bolnici. Teško je nastradao 1992. kad je, vozeći ranjenika s prve crte bojišnice, naletio vozilom na granatu. Kad je krenuo tražiti mirovinu i obeštećenje, nastali su problemi.

'Progovorio sam za jedne novine o malverzacijama u 66. pukovniji, takozvanim Rojsovim inženjercima, ali u pogrešno vrijeme', govori Ilija, nabrajajući telefonske prijetnje i njemu i obitelji, i sve pokušaje da ga se silom spriječi u nakani da govori. Jednom su ga u Posušju pretukle njemu nepoznate osobe, dva puta u Širokom Brijegu, a najgore je prošao u Čakovcu. Ne boji se, kaže, vrijeme je da se istina dozna.