Ona u svom radu fikciju ne koristi, ne poseže za njom da bi potencirala začudnost i napetost svoje životne priče, jer je nepotrebna. Fikcija joj je strana, kao i svaka refleksija u kojoj ne postoji životno, znači opipljivo životno događajno pokriće. Stoga, Persepolis je djelo vrsne umjetnice koje ne samo što njime kida, na svu sreću, danas, sve labavije niti između stripa, odnosno romana u slikama i visoke književnosti, već je knjiga koja kad se jednom počme čitati, više se ne ostavlja niti zaboravlja.

Veliki Neil Gaiman svojedobno je izjavio: 'Riječi su super, kad napišete knjigu, tko zna, možda dobijete Nobelovu nagradu za književnost. Slike, slike su sjajne. Ako ste dobar slikar, postoji velika šansa da će vam slika završiti u nekom muzeju. No kad spojimo riječi i slike dobijemo strip – šarenu zabavu za tinejdžere.'

Baš poput epohalnog 'Mausa' Arta Spigelmana (igrom slučaja, baš je 'Maus' bio strip koji je Satrapi pročitala da bi potom tvrdo zaključila: 'Bože, pa moguće je i na ovaj način ispričati priču'), Persepolis je djelo koje je epohu negativnog vrednovanja stripa dovelo u epohu ozbiljnog, akademskog proučavanja.

Persepolis je priča o djetinjstvu Marjane Satrapi u velikoj i sretnoj obitelji naprednih iranskih intelektualaca (njen djed je nekoć bio pripadnik iranskog plemstva prije rušenja monarhije i dolaska na vlast šaha), točno u vrijeme najvećih previranja ovog nekoć najmoćnijeg carstva na kugli zemaljskoj.

Kroz perspektivu djevojčice od 10 godina svjedoci smo samrtnog hropca prozapadnog režima šaha Reze Pahlavija i dolaska Ajatolaha Homeinija u zemlju koji je u paketu donio Islamsku revoluciju i pripadajuće radikalne šerijatske zakone. Kroz oči malene Marjane promatramo ekstremne suprotnosti između privatnog i javnog života u zemlji koja se ovim vjersko-političkim prevratom preko noći okrenula oko svoje osi za 180 stupnjeva.

No taj nagli, na silu promijenjen način života nije bilo jedino zlo koje je zadesilo i Marjane i njezinu obitelj i tisuće drugih građana Irana koji se nisu slagali s vjerskim fanatizmom koje je poput ogromnog plimnog vala natoplilo tu nekad ponosnu i bogatu zemlju. Uhićenja, smaknuća, mučenja, zabrane, a onda i besmisleni (izmanipuliran i umjetno stvoren sa Zapada, naravno, radi nafte, zbog čega drugo) osmogodišnji rat s Irakom prisilili su Marjanine roditelje da je pošalju u Beč.

U Beču pratimo prve pubertetske godine odrastanja u zemlji u kojoj je apsolutno sve drukčije nego iz zemlje odakle je došla, gdje sama samcata proživljava možda najteže trenutke u odrastanju svakog djeteta – doba adolescencije, daleko od svoga doma, daleko od svoje obitelji. Bez daha pratimo optimističan odlazak u Europu, ali i povratak razočarane Satrapijeve u izmijenjeni Iran.

Neće trebati dugo da se ponovno odluči za samoizgnanstvo, ali će ostati činjenica da osoba poput Marjane konstantno dolazi u sukob s okolinom i da njezin identitet pluta između dva pola ne pripadajući nijednom: u Iranu ona je 'zapadnjakuša', a na Zapadu je zatucana Iranka.

Svjedočimo njezinu povratku kući, istovremeno veselom, ali i strašnom, povratku kući među svoje voljene koji nikad više neće biti isti. Zapravo, ni ona nikad neće biti ista, ni njezini voljeni, ni njezin grad. I zato Marjane opet odlazi, ali ovaj put zauvijek.

Punk Sherezada – tako je Marjane Satrapi jednom davno opisao naš, da, naš najveći teoretičar i poznavatelj stripa Zoran Đukanović. I to je baš to. Jer malena Marjane, ona koja izranja iz prvih kadrova 'Persepolisa' više u sebi nosi iskonskog punka nego svi Clashovi, Sex Pistolsi ili Buzzcocksi skupa. Njezin punk, njezina rebelovština je iskrena, dječje iskrena. I poštena. Njoj pubuna protiv svega što joj smeta nije samo faza u odrastanju, faza osobne evolucije koju smo manje više svi prošli – prva cigareta, prva ziherica, prva irokeza ili prva boca jeftina vina.

Mi smo prolazili kroz te faze jer smo imali alternativu da je imamo, mi smo te faze preuzimali s koljena na koljeno, dozirali ih, dostizali ih, a poslije ih odbacivali jer smo shvaćali da je to samo pomodni trend. Marjane Satrapi je bila pankerica prije samog punka. Ona je već sa svojih 10 godina tražila više, grčevito se borila za neki drugi, vedriji put ne prihvaćajući fašizam koji joj (im) je nasilno nametnut, dječje naivno ne razmišljajući o posljedicama.

Njezino malo tijelo se očajnički opire povijesti, njezinom silnom vodenom mlinskom kamenu koji melje sve pred sobom. I baš tu, u tom nekakvom sitnom, malom otporu zlu pronalazimo sličnost 'Persepolisa' sa strip klasicima slične tematike kao što su 'Zaštićena zona Goražde: rat u istočnoj Bosni' 1992-1995. Joea Sacca, 'Bosanske basne' Tomaža Lavriča ili s već spomenutim 'Mausom'.

Protagonisti svih ovih stripova, bili oni glavni ili samo sporedni, svjesni su da ne mogu zaustaviti pakao koji plamti oko njih i guta sve što mu je nadohvat plamenog jezičca, no za njih nema predaje, jer je baš duh i želja za životom, posvećenost malim stvarima ono što ih drži na životu. Plakati Iron Maiden i Kim Wilde koje su Marjanini roditelji teškom mukom prokrijumčarili jednaki su naivnom i posve iskrenom pitanju jednog neimenovanog Bošnjaka koji usred najvećeg bombardiranja pita Joea Sacca je li istina da je Clyde Drexler potpisao za Houston Rockets.

Ili čitava priča 'Mazga' iz 'Bosanskih basni'. Ili brutalno iskreni i bespoštedni opisi Vladeka Spigelmana od njegova sina u 'Mausu'. To su možda sitni, ali ujedno su i golemi, visoki poput babilonske kule zidovi otpora koji priječe da zlo povijesti uništi sve. A duh jednog naroda je sve. Čak ni četiri jahača apokalipse nemaju dovoljno jako oružje kojim bi zatrli snagu dječje nevinosti, romantizma i ideala.

OK, kad iščitamo 'Persepolis' i o njemu dobro promislimo, zaključit ćemo sasvim logično da je taj strip nešto s čime se današnja iranska teokratska država neće ponositi. To je sasvim jasno. No zanimljivo je da se godinama iranski islamski režim nije ni bavio Satrapi ni njezinim djelom. Ona nije fetvom stigmatizirana niti se poput Salmana Rushdieja u strahu skrivala po svijetu. Nije ni poput Orhana Pamuka pribijena na stup srama i proglašena izdajicom svoje domovine, jer se dotični književnik usudio upozoriti na jedan od najvećih genocida u povijesti čovječanstva, onaj za koji je kriv njegov narod - genocid nad Armencima 1915. godine.

Razlog što ignoriranjem 'Persepolisa' službeni Teheran bio je sasvim jasan – smatralo se valjda, da je strip kao medij nedovoljno važan da bi se u ime njega busalo u grudi, spaljivalo zastave, kamenovalo veleposlanstva, izricale fetve ili što već gore. Službeni protesti Teherana uslijedili su tek 2007. kada je 'Persepolis' pretvoren u dugometražni animirani film i na festivalu u Cannesu osvojio nagradu žirija.

No kako glupost nije rezervirana samo za jedan narod ni samo jedan narod ima monopol na nju, tako smo na žalost ponegdje i u našim medijima mogli pročitati notorne idiotije dežurnih salonskih ljevičara koji su skriveni iza svojih tastatura (kako bi to divno opisao Damir Avdić) nabacivali drvlje i kamenje po 'Persepolisu' i Satrapi iščitavajući ovo remek-djelo kao neposrednu i jasnu antiiransku i antiislamsku kampanju skrojenu po američkim napucima koja može zainteresirati samo budale i slijepce. E, pa neka.

O kako se u ovom slučaju veselim tim svojim hendikepima. O kako sam sretan što nisam sposoban vidjeti svijet oko sebe istim tim očima kojim ga vide ti priučeni cyber filozofi ljevice. Jer, kako to nekako biva, kad si slijep, dobiješ neka izraženija druga osjetila, a ja 'Persepolis' doživljavam čitavim svojim tijelom. Čujem ga, mogu ga namirisati, napipati, sanjati. Pa čak i popričati s Marjane. Zaista ga ne moram više ni vidjeti.

'Persepolis' je bez ikakve sumnje jedan od onih nekoliko kanona devete umjetnosti, klasik stripa i remek-djelo stripovske naracije, i sad, taj piece of art prosuđivati paušalno, vadeći pojedine fragmente iz konteksta i smatrati ga marketinškim uratkom Busheve antiiranske i antiislamske kampanje predstavlja ideološko i, što je još mnogo važnije i poraznije, potpuno kreativno sljepilo.

Nešto slično je kod nas doživio Damir Avdić, fantastični i osebujni panker i storyteller, čija je britka i neobuzdana jezičina stala na žulj posvudušama politički i svjetonazorski obučenima u kantini Filozofskog fakulteta koji su ga tek tako, bez volje i želje da dublje zarone u njegov rad, proglasili 'trubadurom nove desnice'. Isključivo iz razloga što se usudio brutalno udariti po licemjerstvu facebook 'ljevice' koja parazitski vegetira na raspiratorima nekakve avetske nostalgije od Vardara pa do Triglava. No to je neka sasvim druga priča; držimo se mi 'Persepolisa'.

'Persepolis' je također vrhunska priča o nepripadanju, o egzilu, o tome kako je kad se osjećaš strancem u vlastitom domu, o onoj vrsti egzila koji počinje još prije nego što odemo iz zemlje u kojoj smo rođeni. Sama Satrapi kaže: 'Postaješ svuda stranac, ja sam strankinja  u Iranu. Moj dom ne postoji više i nikada ga više neću imati. To je valjda dio odrastanja? Boli, ali ne oštećuje um, ni osjećaj za nijanse. U nekim slučajevima izoštrava.'

Oštra, pronicljiva i iskrena, često dirljiva, no još češće duhovita i smiješna, Satrapi posebice briljira u prvim dijelovima knjige. Njezine mesijanske ideje i želje da bude prorok, kao i teološke dileme u kojoj joj pomažu mali noćni razgovori s Bogom urnebesni su. Divni. Neviđeni u ovom mediju. Scena kad malena Marjane slaže roditeljima da ipak ne želi biti prorok već liječnica da bi ih umirila, a onda navečer zbunjenom Bogu objašnjava da je sve pod kontrolom, čarobna je.

Ili kad je usporedila Karla Marxa (iz nekog razloga, valjda samo njoj poznatog, malena Satrapi nije čitala obične dječje slikovnice nego filozofske rasprave i bila je navučena na, pazite sad, 'Dijalektički materijalizam') s Bogom, no eto, Marx je ipak imao malo kuštraviju kosu. Marjene je željela biti prorok, no sve do trenutka kad su joj fanatici s bradama i košuljama izvučenim iz hlača smaknuli najdražeg joj strica Anuša pod suludom optužbom da je ruski špijun. U tom trenutku Marjane simbolički tjera Boga iz svoga života i prestaje biti dijete te baš poput onog malog dječaka iz Spielbergova 'Carstva sunca' preko noći odrasta.

'Persepolis' je knjiga o odrastanju, 'Persepolis' je knjiga o djetinjstvu. 'Persepolis' je knjiga o otetom odrastanju i 'Persepolis' je knjiga o ukradenom djetinjstvu. 'Persepolis' je jedan od nekoliko najboljih stripova ikada napisanih i on mora, ali baš mora, pod hitno, postati obavezna školska lektira. Jer fašizam opet polako, ali bučno, samo kako on zna udara na naša vrata, neovisno o boji uniforme u koju je zaogrnut. I stoga, ministre Jovanoviću, ministrice Zlatar, čitate li vi ovo, čitate li? Hm, ma čitate vi moj…