Priču većina zna, pa ću je za manjinu, koju je ljeto zateklo u nekom informativnom zapećku, ponoviti u najkraćim crtama. Predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak, vraćajući se s godišnjeg odmora, svratio je u Varivode kod Kistanja i, ne pitavši nikoga ništa, 'popravio' tamošnji spomenik devetorici Srba i Srpkinja, pobijenih 1995. dva mjeseca poslije Oluje.

Jednostavno, čovjek je ponio sa sobom ljepilo, čekić i čavle i skrpao spomenčić koji se sastoji samo od malog drvenog križa (spomen-ploču je odnijela junačina koja je prije dva i pol mjeseca uništila taj sirotinjski skroman znamen). Poslije toga, I. Z. Č. je, štono se veli, netragom nestao, točnije ne javlja se novinarima na mobitel, tako da nitko ne zna što mu bi da je ovo napravio. Tko ga imalo zna, shvatit će koliku golemu žrtvu je time podnio. Čičak je, naime, nepopravljivi brbljavac, koji se nikada nije ni ambulantno liječio od logoreje, i ako se sada dobrovoljno odlučio na grobnu šutnju, to može biti samo zato da do pucanja napregne misterij što je htio s ovim u Varivodama.

I stvarno, što? Prva je pomisao da je time naumio javno protestirati protiv hrvatskih pravosudnih i inih vlasti, jer iako je odmah priveden 47-godišnji Šibenčanin koji je uništio spomenik, dugo nije objavljeno tko je, a ni do danas je li osuđen i na koliko. Ali, to mi izgleda malo vjerojatno. Da je tako, Čičak bi, bez brige, izdao rezolutno službeno saopćenje HHO-a, u kojem bi sve ovo stavio na velika zvona, kao što u pravilu i radi. Puno uvjerljivije mi izgleda ono što proizlazi iz izjava načelnika Kistanja Slobodana Rončevića (SDSS) i samih Varivođana. Rončević izražava veliko čuđenje što je Čičak napravio to što je napravio, jer ga je, veli, nedugo prije obavijestio da lokalne vlasti namjeravaju ubrzo napraviti novi, reprezentativniji spomenik.

Sumještani pobijenih srpskih staraca i starica negoduju, pak, jer sve da je Čičak i imao plemenite namjere, kažu, nije ovo smio napraviti a da se s njima prethodno ne konzultira, a nije im se čak ni javio. I odavde ti se nameće zaključak koji nekako izgleda najuvjerljivije. Čičak je, po svemu sudeći, demonstrirao protiv lokalnih vlasti i lokalnog stanovništva, jer su dva mjeseca ostavili drveni križ raskoljenim i tako, biva, ispolitizirali njegovo uništenje. Naravno, nitko ne može zaviriti u glavu tih vlasti i tog stanovništva i zakleti se da i toga nije bilo.

Ali i da je tako, ne možeš tim ljudima strogo suditi ako znaš da je šef policije iz polovice devedesetih Ivan Jarnjak u međuvremenu dao, malo je reći, netočnu izjavu, jer je riječ o notornom idiotizmu, da su ubojice devetero staraca i starica otkriveni i osuđeni. Nitko, naravno, nije osuđen, bilo je samo traljavih, a vjerojatno i hinjenih pokušaja da se to napravi, i razumljivo da su obitelji i sumještani pobijenih revoltirani i zgađeni tim besramnim izmišljotinama. Utoliko prije što je sam Jarnjak u najmanju ruku zapovjedno suodgovoran za zločin u Varivodama, pa bi mu bilo pametnije da barem o tome ne drobi koještarije.

I onda se pojavi još Čičak, koji o ovome sve zna – baš su HHO-vci otkrili dotad tajena trupla pobijenih Varivođana, neka su čak i sahranili – i svemu se tome narugao ovom cirkuskom gerilskom akcijom na povratku s mora. Kao da srpska stratišta samo čekaju da ovakvim usijanim i samoreklamerskim glavama posluže za produženi piknik. Naravno da već zbog spomenute uloge HHO-a ne mislim ići tako daleko pa izjednačiti Čička s onima koji su zataškavajući ubojstva devetoro Srba i Srpkinja učinili simbolički sve nas njihovim ubojicama. Ali, njegov egzibicionistički gvint, izveden na granici između lošeg i nikakvog ukusa, upečatljivo govori s kakvom se nepodnošljivom politikantskom proizvoljnošću ova zemlja odnosi prema mrtvima i prema grobljima.

'NAŠI' I 'NJIHOVI' GROBOVI

Podjela na 'naše' i 'njihove' grobove produbila se kao provalija u kojoj je nestao svaki pijetet prema mrtvima koji su se našli na 'krivoj' strani (sjeti se samo one rospije koja se prije nekoliko godinu popišala na spomenik u Veljunu). Čičku sigurno ne bi palo na pamet da ne pitajući nikoga ode na Bleiburg i opremljen zidarsko-tesarskim alatom 'popravlja' tamošnje spomeničke nekretnine, iako su i one nekih godina izgledale vrlo zapušteno. A kada je tako s čelnikom nekada vrlo respektabilnog i uglednog HHO-a, jasno da od nekih drugih možeš očekivati samo puno gore. Andrija Hebrang ovih je dana izvalio navlas istu svinjariju kao Jarnjak, tvrdeći usred Sabora da su i ubojice obitelji Zec sudski procesuirane i kažnjene.

Naravno da nisu, zna to svatko, tako da u tom odglumljenom neznanju možeš prepoznati samo čudovišnu nezainteresiranost prema sudbini te obitelji. Još više. Možeš prepoznati i solidarnost sa Žarkom Domljanom, kojemu je nedugo prije pobjegla preko usta aluzija da je ta obitelj s razlogom ustrijeljena, jer je navodno pripadala petokolonaškom miljeu kojemu se 'iz očiju' vidjelo da ne podnosi Hrvatsku. Taj isti Hebrang ima sasvim drukčiji odnos prema žrtvama komunističkih zločina, koje se upravo sprema staviti pod izravnu skrb hrvatskog Sabora.

Tu se on, vidiš, smjesta pretvara u sućutnog i tronutog humanitarca, kojeg užasava i to što su te žrtve ubijane bez suda i to što pred sudom nisu završili oni koji su ih ubili. Jest, užasno je i jedno i drugo. Ali, ima nešto sto puta užasnije, brižni moj gospodine A. H. To je kada se pravednički uzdiše za žrtvama iz svoje nacije, a ravnodušno odmahuje rukom ili i likuje nad žrtvama iz tuđe. Eto, o tome se ovdje radi.