Zatvorenici čileanskog diktatora Augusta Pinocheta bili su podvrgnuti konstantnom 'soundtracku za mučenje', koji je sadržao pop klasike pjevača poput Julia Iglesiasa i Georgea Harrisona, piše Telegraph.
Puštanje glasne muzike tokom mučenja pojačavalo je psihološku patnju zatvorenih političkih protivnika, navode nova istraživanja.
Jedan od zatvorenika navodi da su njegovi čuvari također veselo pjevušili dok su ga mučili, što im je bilo sasvim uobičajeno i normalno.
Drugi zatvorenici su u svojim omiljenim pjesmama pronalazili snagu da izdrža mučenja.
Katia Chornik sa Sveučilišta u Manchesteru istražila je upotrebu muzike u Pinochetovim zloglasnim kućama za mučenje, koncentracijskim logorima i zatvorima.
Kako navode nekadašnji zatvorenici, Harrisonova pjesma My Sweet Lord, iz filma Stanleya KubrickaPaklena naranča, i Iglesiasove pjesme su se najčešće puštale.
Drugo dvoje zatvorenika koristili su džepni radio i hitove Harryja Nilssona, Gilberta O'Sullivana i Cata Stevensa kako bi izdržali mučenja.
Chornik navodi i kako su mnogi zatvorenici pjevali, najčešće tajno. U manje nasilnim kampovima im je bilo omogućeno i da sviraju i nastupaju. Istražila je i zbor osnovan u Tres Alamosu u Santiagu, jednom od najvećih logora za političke zatvorenike.
Vlasti u logoru smatrale su kako će im zbor popraviti dojam u svijetu, pogotovo jer su očekivali inspekciju Organizacije za ljudska prava.
'Glazba je udružila zatvorenike, budući da je bila način da se iznesu s patnjom, a ujedno je i oblik svjedočenja. Mnogi zatvorenici službeno nisu postojali i nestali su bez traga. Pjesme su tu kao način prisjećanja na njih i ono u šta su vjerovali. Pinochetov režim je koristio i galzbu kako bi indoktrinirao zatvorenike, kao oblik kazne i 'soundtrack' za mučenje', kaže Chornik.
