Prvo su se pisci, koji su prvi i počeli s FAK-om, okupili, pa išli u Užice (bivše Titovo), gdje su se krasno proveli, da bi u subotu navečer u Muzeju 25. maja/svibnja (od svih mjesta) priredili neopjevani cirkus koji je potrajao do neka jutarnja doba. Bili su tu Nada Gašić, Kruno Lokotar, Boro Dežulović, Vedrana Rudan, Peđa Lucić i još nekoliko njih koji će mi oprostiti što ih se nisam prisjetio, jer takova je bila situacija - adrenalinska, to jest.

Iskreno rečeno, nisam se tako dobro proveo niti tako slatko nasmijao mjesecima, a sklon sam i provodu i smijehu. Vedrana je, po običaju, bila veličajna na svoj ironičan način, Nada je bila topla i ljudska na svoj uobičajeni način, a ova dvojica – Boro i Peđa – apsolutno su kupili nazočni publikum svojim ponoćnim kabareom (vidi: Bob Fosse) deklamirajući i, dapače, pjevajući svoju luđačku poeziju od koje se na kraju krv ledi u žilama. Kruno se nije uspio othrvati toj navali osjećaja koja nas je sve bila zgromila, pa je njegov uobičajeni poslovni smisao umalo stradao od svega toga. Svi su ostali u toj zagušljivoj sali Titova muzeja do u neka doba noći, mada se šank već davno bio zatvorio. Treba li vam neka bolja ilustracija? Vaš se izvještač, nažalost, morao udaljiti prije kraja tog veselog cirkusa iz razloga koji slijede malo niže. Publika, sve neke mlade i lijepe cure i isti takvi dečki, ostala je tamo, vrišteći od smijeha na blesave detonacije Dežulovića i Lucića.

Moja se malenkost (kako bi to moj drug Igor Mandić rekao s vrha svoje beskonačne sujete) morala te noći udaljiti u pravcu kreveta jer sam idućega jutra imao nadasve važan događaj iz svoga sektora: proslavu dana srbijanske policije, na koju me je izvolio personalnim mobitelskim pozivom podsjetiti ravnatelj osobno. Te policijske zabave inače ne preferiram bogzna kako jer mi je cijeli program poznat: dečki i cure postrojit će se uredno u gala odorama, saslušati uobičajene zvuke koje trenutačni ministar pušta, a nakon toga slijede: skakanje padobranom na oznaku (uz nošenje zastave, dakako), prikazivanje spašavanja talaca i štićenih osoba uz obilatu uporabu manevarske municije i pirotehnike, ekshibicije prometne policije na motociklima i pilota u helikopterima, karatisti, službeni cucki i već sve to skupa po reglemanu. To je, dakle, poznato i predvidivo i nisam zbog toga ustajao u osam ujutro (!).

Ptičica s grane javila mi je bila par dana ranije da ipak dođem jer da će međunarodni aspekt biti ovoga puta značajan. Našem je ravnatelju policije Veljoviću, naime, pošlo za rukom ovoga puta okupiti sve svoje kolege ravnatelje i ostalu braću u Kristu na ovoj proslavi. I fakat: bili su tu svi, alles zusammen, iz regije i dalje, zaključno s australskim Polizeiattacheom u punoj uniformi njihove Savezne policije (sjajan tip, poznam ga). Zvijezda, mada samozatajna i skromna, cijeloga događaja bio je ravnatelj Faber od hrvatske policije. Jedvice sam se progurao do njega jer je stajao u društvu srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, ministara, kolega itd., ali nisam ni ja tamo baš bilo tko. Tako smo i razmijenili par rečenica o ovome i o onome, što ćete sve jednoga dana i doznati – samo dok se dogovorimo što je za javnost, a što nije. Ono što je bitno i nesporno u cijeloj priči, međutim, obostrana je uvjerenost da – i to ponavljam i ponavljat ću do smrti – bez uske i bliske suradnje svih policija u regiji, mi nećemo izaći na kraj s transnacionalnim organiziranim kriminalom. Oko toga je, čini mi se to sasvim izvjesnim, suglasnost postignuta.

Lako je piscima: oni se upoznaju, uzajamno pročitaju, svide se ili ne svide jedni drugima, zapiju se bez obzira na naklonosti i doba dana i sve je da ne može bolje biti. Posao policajaca je da sastave kaznenu prijavu koja će se u državnim odvjetništvima, na prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu održati do pravomoćne presude. E, to nije tako lako.

Ovoga trenutka, na primjer, Srbija i Hrvatska imaju pred sobom nezapamćeni slučaj: u dvije će se države suditi sudionicima istoga kaznenog djela - dvostrukog ubojstva Pukanića i Franjića. Uzajamnog izručenja vlastitih građana nema; tamo gdje bi to i bilo teorijski moguće (Boban Đurović), nema šanse: čovjek je uhvaćen na teritoriju Hrvatske, gdje je kazneno djelo i počinio. Pravnici su već počeli s nagađanjima: a video veza između Županijskog uskočkog suda u Zagrebu i Specijalnog suda za organizirani kriminal iz Beograda? Drugi pravnici podsjećaju da su zakonici o kaznenom i krivičnom postupku različiti u procesnom smislu: u Hrvatskoj optuženik daje obranu nakon završetka dokaznog postupka, u Srbiji prije početka. Pravnički gledano, cijela je priča više nego zanimljiva: uz malo dobre volje, to se paralelno suđenje dade izvesti, ali odvjetnici obrane tako bi dobili fenomenalne mogućnosti u žalbenom postupku, mada bi im video link omogućio unakrsna ispitivanja svjedoka, vještaka i optuženih. Stvar je, dakle, bez presedana i pravila.

Do kakvoga nas zaključka vodi cijela ova priča? Suradnja dviju ili više policija iz regije je veoma korisna u borbi protiv transnacionalnog organiziranog kriminala – ali nije dovoljna, kako vidimo iz ovih fiškalskih zdvajanja i teoretiziranja, koja pritom nisu bez itekako jakih osnova. U ministarstvima pravosuđa u regiji već se razmišlja o načinima da se te dvojbe i problemi nekako zaobiđu, ali to je duža priča o kojoj drugi puta (radi se na tome).

Samo još da ažuriramo vijesti oko istrage u slučaju Pukanića i Franjića: ispalo je da je Željko Milovanović otkriven i uhićen zahvaljujući isključivo starom dobrom policijskom radu: korištenju suradničkih veza i trošenju cipela po gradu, danima i tjednima, uporno i savjesno. Kriminalci su, kažu iskusni policijoti, naučili kako se čuvati od najsavršenije tehnike, ali su zanemarili stare vještine diskrecije i povjerljivosti. Tako smo – paradoksalno koliko vam se činilo – došli tamo gdje smo na početku moderne kriminalistike i bili krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Razmislite o tome.