'Uređaj je vrlo osjetljiv i bilježi sve promjene. Tu nema nikakve greške. Uređaj kao takav ne može se prevariti. Čovjek svjesno laže, nema nesvjesnog laganja', odgovara tportalu Željko Gregurić, stalni sudski vještak za poligrafiju.

Objašnjava kako je riječ o uređaju, sastavljenom od određenih medicinskih komponenti, koji bilježe fiziološke reakcije u ljudskom tijelu, a odnose se na srce, disanje i kožu. Senzori se postavljaju na tijelo ispitanika i bilježe, primjerice, promjene u tlaku i kožnoj provodljivosti. Do zabune, kaže on, može doći kada poligrafski ispitivač krivo tumači određene reakcije.

'Kada se postave senzori na tijelo, postavljaju se određena pitanja, a prilikom odgovaranja dolazi do određenih fizioloških reakcija. Postoje ključna ili relevantna pitanja koja se odnose na slučaj i na koja možete istinito odgovarati ili lagati, a druga su kontrolna, za koja očekujemo da ćete lagati, i treća su irelevantna, relaksirajuća, kako bismo dozvolili autonomnom živčanom sustavu odmor i spremanje na drugu reakciju', objašnjava postupak ovaj poligrafist.

Tijekom ispitivanja razmak između svakog pitanja traje između 20 i 25 sekundi, u kojem se, dodaje Grgurić, stvara vremenska tampon-zona u kojoj se mozak odmara.

'Ako je ispitanik iskren, reakcije ne bi trebale odudarati od nekog standarda, a ako su one promijenjene u frekvenciji, intenzitetu te dolazi do značajnih i kontinuiranih poremećaja, zaključuje se da je ispitanik davao lažne odgovore', tumači on.

Prosječno poligrafsko ispitivanje traje oko sat vremena, a samo sjedenje na poligrafu je, objašnjava Grgurić, vrlo kratko, 15-ak minuta s prekidima. Cijeli postupak je strogo standardiziran, vrlo složen, zahtjevan i sastoji se od nekoliko faza kako bi se izbjegle greške, a nalaz, ističe, bio što bliže točnosti.

'Prvo se poligrafski ispitivač detaljno upoznaje s predmetom zbog kojega se provodi ispitivanje. Potom se s ispitanikom obavlja razgovor kako bi se utvrdilo je li osoba podesna za takvu vrstu ispitivanja. Moramo imati na umu to da se ovo sve bazira na nekim medicinskim osnovama. Zakonom je strogo određeno koga policija ne smije staviti na poligraf. Načelno su to sve osobe koje boluju od mentalnih bolesti, psihičkih poremećaja, ali i trudnice. Kod djece nije striktno podvučena dobna granica, ali se ona postavlja na 18 godina, kada je biologija organizma sazrela, a ispitanik je svjestan, racionalan', tumači Grgurić.

Na poligraf ne mogu odmah ni osobe pod utjecajem alkohola, droge i psihoaktivnih tvari. U nastavku razgovora za tportal ovaj poligrafist objašnjava što se događa s ljudskim organizmom kada laže.

'Svjesni ste kada izgovarate laž'

'Svjesni ste kada izgovarate laž. Svi smo svakodnevno bili u takvoj situaciji. Svakodnevno se laže u malim segmentima. Nema čovjeka koji ne laže. No onoga trenutka kada izgovarate laž osjetite neku nelagodu ili, stručno rečeno, neki stres jer ste uhvaćeni u laži, zbog čega biste mogli snositi određene sankcije, neku kaznu, a ovisi tko je s druge strane, primjerice roditelji, sestra, muž, prijatelj, poslodavac - ta laž može biti nebitna, manje bitna ili nešto zbog čega možete završiti u zatvoru, dobiti otkaz ili raskinuti prijateljstvo', opisuje Grgurić, napominjući da kada je riječ o zločinima i ozbiljnim stvarima, osoba je svjesna da izgovara laž i onoga što će nastupiti kada se utvrdi da je lagala.

Netko, dodaje, tko je počinio zločin u to je sto posto involviran, poznate su mu sve činjenice koje drugom nisu, a što policija prikupi više tih činjenica, poligrafskom ispitivaču olakšava posao. Teže im je pak kada su određeni kriminalni događaji medijski praćeni i informacije, kako kaže, cure na sve strane.

'Ako su svima poznate činjenice, onda postoje vrste testova na kojima se postavljaju direktna pitanja, uz pomoć kojih se osoba uključuje, odnosno isključuje iz nekog zločina, po principu 'jeste li ukrali?', 'znate li tko je ukrao?'. Direktna pitanja, koja su usput rečeno optužujuća, automatski kod nevinih osoba izazivaju reakciju. Nevin ispitanik pomislit će 'oni misle da sam ja ukrao' i reagirat će kao i onaj koji je stvarno ukrao, samo će razlika biti u intenzitetu reakcije', kaže ovaj poligrafist, napominjući kako će stres kod nevinih s vremenom nestajati, a kod onih koji su povezani sa zločinom biti konstantan i sve jači.

Poligraf se, objašnjava, standardno koristi u policiji i obavještajnim službama, ali polako i u privatnom sektoru, primjerice ako je u pitanju neki inkriminirajući događaj, kako bi se utvrdio krivac ili ako se u radni odnos želi primiti određenu osobu koja posjeduje određene kvalitete.

'Podijeljena su mišljenja oko poligrafa. Ne vidim zašto ga sindikati smatraju torturom - to je neosnovano jer je on dobrovoljna stvar. Testiranje je kod nas u policiji i obavještajnim službama dobrovoljno, a primjerice u SAD-u ne možete ući u neki obavještajni sustav ako niste pristupili poligrafu ili ako ga slučajno odbijete', ilustrira Grgurić gdje se sve koristi poligrafsko ispitivanje, dodajući kako poligraf nije svemoguć, ali vrlo vjerojatno znatno može skratiti potragu za počiniteljem nekog događaja, uštedjeti novac, vrijeme i resurse.

Poligraf se ne smije koristiti prerano ni prekasno

'Poligraf se ne smije koristiti prerano ni prekasno. Postoji točno određeno vrijeme i mjesto. Kad kažem prerano, mislim da se koristi kada niste obradili slučaj do te mjere da raspolažete svim točno utvrđenim i relevantnim činjenicama. Težak zločin i pritisak javnosti tjeraju policiju da malo brže primjenjuje neke taktike i tehnike od onoga što ih je praksa naučila i kada još nemaju sve relevantne činjenice pa se onda može dogoditi greška te da osoba prođe poligraf ili da poligrafski ispitivač krivo protumači i analizira fiziološke reakcije', govori Grgurić, napominjući da je on izmišljen kako bi pomogao nevinim osobama.

'Oni koji idu na poligraf idu dokazati svoju nevinost, načelno rečeno', kaže za kraj, izdvajajući i statistički podatak prema kojemu se točnost poligrafskih ispitivanja kreće od 90 do 95 posto.