Kada uopće policajci u Hrvatskoj smiju pucati u napadača? Zakon o policijskim poslovima i ovlastima prepoznaje četiri situacije.

Prva je u nužnoj obrani, druga u 'krajnjoj nuždi ako bez uporabe vatrenog oružja ne može otkloniti istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost za vlastiti ili život druge osobe, koja se na drugi način nije mogla otkloniti'.

Treća i četvrta situacija kada policija smije potezati vatreno oružje po mnogima je sporna. Naime, korištenje vatrenog oružja je dopušteno ako se ni na koji drugi način ne može uhititi osobu koja je zatečena u kaznenom djelu za koje je zapriječena kazna od najmanje deset godina zatvora. Isto vrijedi i za one koji pobjegnu iz zatvora, a osuđeni su ili optuženi za kazneno djelo za koje je zapriječena kazna od najmanje deset godina.

<<< Kako su dvojica sitnih kriminalaca uspjela izvan stroja baciti četiri interventna policajca?

Bivši načelnik krim policije i stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila naglašava za tportal da postoje dva problema. Naime, prema aktualnom zakonu policajac smije pucati na počinitelja kaznenog djela genocida, terorizma, spolnog zlostavljanja maloljetnika koje rezultira smrću, veleizdaje…

'To je skučen prostor, tek je osam do deset kaznenih djela za koja je predviđena kazna od najmanje deset godina zatvora. Umjesto 'najmanje deset godina', trebalo bi pisati da je moguća upotreba vatrenog oružja na one koji počine kazneno djelo za koje je moguće izreći zatvorsku kaznu od deset godina. Tada bi lepeza kaznenih djela bila puno veća', pojašnjava Cvrtila.

Kao drugi problem ističe formulaciju 'opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti'. 'To uvijek ostavlja dvojbu i često se policajci nađu pod pritiskom Državnog odvjetništva i sudstva. Ova formulacija ostavlja mjesta podizanju kaznene prijave protiv policajca koji je pucao jer je nejasno koji su to sve 'drugi načini' na koje se opasnost prije pucanja mogla otkloniti', dodaje. Uz podizanje kaznene prijave po službenoj dužnosti, sve veći broj policajaca koji primijene sredstva prisile prema kriminalcima suočava se s njihovim privatnim tužbama.

Riječ je o praksi koja ranije nije bila dozvoljena, kaže Cvrtila. 'Policajac ne puca na nekoga osobno, on primjenjuje mjere u ime države, pa čak i ako je pogriješio, država treba snositi posljedice jer ga nije dovoljno pripremila ili uvježbala', ističe.

Stoga smatra da bi svaka policijska uprava trebala imati psihologa. 'Znam to iz iskustva. Recimo, u Zagrebu tijekom vikenda nema jedne noćne smjene, a da se ne dogodi neka teška situacija u kojoj je potrebno primijeniti sredstva prisile. To je veliki stres', ističe.

Što se tiče konkretnog slučaja iz Splita, vjeruje da će Policijska uprava Splitsko-dalmatinska opravdati pucanje na kriminalca kao zakonitu mjeru.

Bivši načelnik Vojne policije, umirovljeni general pukovnik i stručnjak za sigurnost Mate Laušić kaže kako pucanje na dvojac koji je pokušao opljačkati kiosk u Splitu, što je rezultiralo ranjavanjem jednog od njih, ne bi bilo zakonito da je kriminalni dvojac samo bježao. Naime, za provalu u kiosk sigurno nije određena kazna od najmanje deset godina zatvora.

Oni su pružali aktivan otpor uhićenju i jedan od njih napao je policajce nožem.

Laušić stoga smatra kako ne treba granicu za upotrebu vatrenog oružja spuštati na kaznena djela za koja je zapriječena kazna od najmanje pet godina.

'Može doći do situacija kao u Americi. Ovaj izvadi mobitel, policajac misli da je riječ o pištolju i puca na sumnjivca. Uz to treba znati da postoje psihički bolesne osobe. Ja sam imao situaciju da osoba na pet metara od mene ne čuje moju zapovijed. Potom sam u zrak ispalio tri hica i on ih nije čuo', prisjeća se.

'Ovo što je sada u ovlasti policije dovoljno je', ističe Laušić.

Vjeruje da će istraga slučaja iz Splita biti svojevrsni case study na kojem će se drugi policajci podučavati, bilo da je riječ o dobroj reakciji policije, bilo lošoj.

Predsjednik Sindikata policije Hrvatske Dubravko Jagić naglasio je za tportal kako se od policajaca traži da u stotinki sekunde budu i policajci i psiholozi i porota i suci. 'To nije lako', ističe. Pritom misli na zakonsku odredbu prema kojoj policajci u tim stresnim kriznim situacijama moraju znati je li počinitelj napravio baš ono kazneno djelo za koje zakon predviđa uporabu vatrenog oružja.

On spominje SAD. 'Da je tako nešto bilo u Americi, dakle da je potegao nož na policajca, pucali bi ili u glavu ili prsa, ne u noge', dodaje.

Ističe da propucavanje ostavlja trajne posljedice te kako bi uporaba elektrošokera bila znatno bolja opcija od vatrenog oružja.