'Prošlo je – eto – nekoliko godina i mjeseci. Bilo je mnogo zanosa i nadanja, pokreta i vitlanja, patnje i stradanja. Oluja zahvati i mene. Ona me konačno postavi na ovaj položaj. Ne dade mi u ruke Vlast, al' mi pokloni Čast. Teret je i ograničenje lične slobode također i Čast, ali, i nošenje tog tereta dio je rada do utvrđenja, kojim valja dovesti do kraja svojevoljno prihvaćeni zadatak. Ustrajati, sve dok drugi misle, da si od koristi.' Ovim riječima 10. srpnja 1947., nakon nekoliko godina prekida, svoj osobni dnevnik nastavio je voditi Vladimir Nazor, hrvatski književnik i tadašnji predsjednik Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske.

Nazor je u to vrijeme formalno bio prvi čovjek Hrvatske, kao što je i prvi čovjek Jugoslavije bio predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Jugoslavije Ivan Ribar, premda su stvarni vladari bili čelnici vlada i komunističkih partija na saveznoj i republičkoj razini Josip Broz Tito, odnosno Vladimir Bakarić. Nazorov položaj međutim bio je onakav kako je i sam napisao – imao je čast, ali ne i vlast, još otkako je u lipnju 1943. izabran za predsjednika Izvršnog odbora ZAVNOH-a, da bi zatim od 1945. do smrti, 19. lipnja 1949., bio predsjednik kolektivnog rukovodstva tadašnje Hrvatske, Predsjedništva, odnosno Prezidijuma Sabora. To je ipak dovoljno da se Nazora redovito uvrštava u popis hrvatskih vladara, a budući da je upravo pod njegovim formalnim predsjedanjem Hrvatska prvi put i službeno postala republikom, povremeno dolazi do sitnih polemika o tome tko je bio prvi hrvatski predsjednik, Nazor ili Franjo Tuđman.

Najpreciznije bi bilo reći da je Tuđman bio prvi predsjednik samostalne Hrvatske, a da je Nazor bio prvi predsjednik prve hrvatske republike, ako Hrvatsku kao dio federativne republike Jugoslavije shvatimo kao prvu republiku, a samostalnu Republiku Hrvatsku kao drugu republiku. U doba Jugoslavije postojao je svojevrstan kult republike kao državnog uređenja, koji se ocrtavao u nazivu središnjeg državnog blagdana, Dana Republike, i u mnogim trgovima (Trg Republike), no nakon 1990., kad je Hrvatska konačno postala republika bez ideološke odrednice, republikansko uređenje već je bilo toliko ukorijenjeno i samo po sebi razumljivo da ga nije trebalo dizati na razinu kulta. Osim toga, stvaranjem Hrvatske kao samostalne države ojačao je kult države i državnosti pa je oživjela nostalgija za ranijim razdobljima hrvatske povijesti, u kojima je Hrvatska imala status kraljevine, s vlastitim ili zajedničkim vladarima. U tom je kontekstu Nazor postao tek jedan u nizu vladara Hrvatske u vremenu u kojem je imala državnost iako nije bila samostalna, kao što su to kroz stoljeća bili i hrvatski banovi. Da je Nazor do 1990. bio smatran 'prvim predsjednikom', danas na to jedino podsjeća činjenica da njegovo ime i dalje nosi godišnja državna nagrada za najbolja umjetnička ostvarenja.

Nije besmisleno postaviti pitanje što je danas s republikanizmom kod Hrvata, ali odgovor treba potražiti u širem europskom kontekstu. Dok se nekada republiku, u kojoj se vladar bira voljom naroda, smatralo naprednijim državnim uređenjem od monarhije u kojoj se vlast nasljeđuje i svoj legitimitet temelji na Božjoj milosti, danas to više nije slučaj. U Europi danas postoji desetak monarhija i u svima, osim u Monaku, vlast monarha tek je simbolična, a upravo one ubrajaju se u politički, društveno i gospodarski najnaprednije države Europe i svijeta, poput Velike Britanije, Nizozemske ili Švedske. I u većini europskih republika ovlasti predsjednika tek su simbolične, tako da se razlika između republike i monarhije uglavnom svela tek na način na koji se u nekoj državi bira njen poglavar kojem, poput Nazora, pripada čast, ali ne i vlast. Parola Stjepana Radića iz njegove republikanske faze, 'Republika – svemu svijetu dika', danas se čini preživjelom, jer živjeti u republici samo po sebi nije garancija sreće i zadovoljstva. Aktualnije stoga zvuči misao Ante Starčevića iz 1861. da je 'sužnju jednako u amerikanskoj republiki i u austrianskoj ali ruskoj despocii'.

U kolektivnom pamćenju Nazor će ostati prvi hrvatski predsjednik uglavnom tek za one koji današnju samostalnu Hrvatsku smatraju samo pravnim sljednikom Federalne Države Hrvatske koju je 1944. stvorio ZAVNOH i njenih kasnijih nasljednica, NR, odnosno SR Hrvatske, i koji ne smatraju da je 1990., uspostavom višestranačja i demokracije, stvorena nova hrvatska država koja će godinu kasnije proglasiti samostalnost. No ništa drukčije nije ni u ostalim jugoslavenskim republikama, u kojima su 1945. za predsjednike postavljane ugledne, ali politički neutjecajne osobe, i mali izuzetak predstavlja tek Makedonija. Nazorov makedonski kolega Metodija Andonov Čento (1902.-1957.) jedan je od makedonskih nacionalnih heroja, ali ne isključivo zbog funkcije koju je obnašao, nego zbog tragične sudbine koju je doživio. Taj trgovac iz Prilepa i predratni političar kojeg su kao domoljuba i borca za makedonski jezik zatvarale i jugoslavenske i bugarske okupacijske vlasti poslije izlaska iz zatočeništva u ljeto 1943. pridružio se partizanima, postao član KPJ i 1944. izabran za prvog predsjednika ASNOM-a (makedonska inačica ZAVNOH-a). Pola godine kasnije postao je predsjednik Prezidijuma Narodnog sobranja Makedonije i na toj je dužnosti ostao do ožujka 1946., kad je dao ostavku zbog neslaganja sa saveznim vlastima jer se zalagao za veću autonomiju Makedonije. U srpnju je uhapšen pod optužbom da je širio nacionalističke ideje i osuđen na 12 godina zatvora iz kojeg je pušten 1955. Vrhovni sud Makedonije ga je 1991. godine rehabilitirao, a 2010. podignut mu je i pet metara visok mramorni spomenik u Skoplju. Makedonski Nazor tako je, uvjetno rečeno, postao makedonski Andrija Hebrang.

Nazorovo ime u Hrvatskoj danas nosi 306 ulica i po tome je on drugi najpopularniji hrvatski velikan, odmah iza Matije Gupca, po kojem su nazvane 362 ulice. No Nazor je svoje mjesto u hrvatskoj povijesti osigurao prije svega kao jedan od najvećih hrvatskih književnika, čije značenje nisu prestale priznavati ni ustaše nakon što je krajem 1942. preko Kupe prešao partizanima.

'Žalostna je sudbina Vladimira Nazora. U svojim siedim godinama on je spao na to, da bude sredstvom za rušenje onoga, čemu se zanosno nadao u svojim mladim danima i čemu je posvetio stihove, koji i danas djeluju na svakog hrvatskog čovjeka. Danas se vodi borba za hrvatski narodni i državni obstanak i ta će se borba voditi i završiti uzprkos svima, koji tu borbu žele ometati. Ona će se dovršiti takodjer i bez i protiv Vladimira Nazora. Žalimo tragičnu sudbinu pjesnika Hrvatskih kraljeva, ali živimo u vremenu, koje ne dopušta takve sentimentalosti… On se odvojio od svog književnog djela. On je demantirao ideje, koje su u njemu iznesene. Demantirao ih je u najtežem času. Ali težina tog časa svalit će se na njega osobitom gorčinom', pisao je u svibnju 1944. ustaški dnevnik Hrvatski narod, koji je u rujnu donio vijest da su partizani strijeljali Vladimira Nazora.

Upravo iz tog vremena datira poznato svjedočanstvo o tome kako je Nazor doživljavao svoju ulogu predsjednika ZAVNOH-a, koje je Milovanu Đilasu iznio šef Pressbiroa NKOJ-a Prvoslav Vasiljević. Prema njegovim riječima, Nazor mu je tijekom susreta na Visu uz ostalo rekao: 'Ja sam te pozvao da razgovaramo o jednom veoma važnom pitanju, preko koga ja kao Hrvat i predsednik hrvatske države ne mogu da pređem ćutke. Vi ste u Biltenu zaveli jezik beogradske čaršije, vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriji Hrvatske države. Nas Hrvate to vređa i mi nećemo jezik beogradske čaršije. Dok ste ovde na našoj teritoriji imate da pišete hrvatski, a kad odete u Srbiju pišite i govorite kako god hoćete. Dok ste ovdje na teritoriji Hrvatske imate pisati hrvatski. Sve što iz Hrvatske izlazi i u nju ulazi ima biti na hrvatskom. Tko ne zna hrvatski, ne može ni raditi kod vas.' Đilas je Vasiljevićevo pismo proslijedio šefu Ozne Aleksandru Rankoviću uz napomenu: 'Učiniti kraj ovim ispadima i pronaći inspiratora - to je moje mišljenje', no komunistima koje je tek čekala borba za vlast Nazor je još bio potreban. Da se smatra nasljednikom hrvatskih kraljeva, o kojima je kao mlad pjevao, Nazor je pokazao i svojim spjevom 'Nova Avisaga', a koji je posvetio svojoj bolničarki, sarajevskoj Židovki Sidi Montiliji. Prema Bibliji, Avisaga, odnosno Abišaga, bila je sluškinja ostarjelog kralja Davida s kojim je Nazor očito poistovjetio samog sebe.

Zanimljivo je to da je Nazor za predsjednika ZAVNOH-a u lipnju 1943. zapravo izabran mimo svoje volje, o čemu je 1976. posvjedočio Vladimir Bakarić u intervjuu ljubljanskom Delu. 'Kad smo ga izabrali za predsjednika, Nazor nije bio u Hrvatskoj nego je bio s Titom uz Vrhovni štab, s kojim je prošao IV. i V. ofenzivu. Kad smo osnivali ZAVNOH, smatrali smo da bi on bio najbolja ličnost da bude njegov predsjednik i zamolili smo telegrafski da pristane da ga izaberemo. On je pristao, ali eto, desilo se da smo ga izabrali prije nego što smo dobili njegov pristanak. Slučajno se tako desilo, međutim, mi smo bili toliko sigurni da će prihvatiti da smo se usudili na taj korak', kazao je Bakarić.

Nazora se vrlo često pojednostavljeno naziva predsjednikom Sabora, što i nije posve pogrešno jer do studenog 1946. on je doista vodio saborske sjednice, no tada su odvojene funkcije predsjednika Sabora i predsjednika Prezidijuma Sabora. Saborom je od tada predsjedao Zlatan Sremec, a Nazor se mogao posvetiti dužnostima šefa hrvatske države. Uz ostalo, morao je potpisivati zakone i razne odluke, bez obzira je li se slagao s njima, poput onih o nacionalizaciji, a kritičari će mu prigovoriti da je potpisivao i smrtne kazne.

Nazor je primao u posjet razne delegacije i visoke goste iz inozemstva, kao što su bili prvi ljudi tada još uvijek bratske Bugarske i Albanije, Georgi Dimitrov i Enver Hoxha, a dojmove kako je doživljavao taj dio posla također je zadržao samo za svoj dnevnik u kojem piše: 'Posjeti, česti posjeti, a – izuzevši od svojih drugova u raznim fazama Oluje – ponajviše od ljudi, pred kojima valja paziti, što i kako se govori. Neiskrenost, lične egoistične težnje, „opipljavanja“. Najlakše je s predstavnicima inozemnih vlasti koji dolaze iz – diplomatske dužnosti. Govoriti, a ništa ne kazati. Nađe se uvijek predmet (književnost, turizam, javni, već započeti radovi, folklor i slično), što daje gradivo i dužem, bezazlenom – a katkad i ugodnom razgovaranju. U tome sam se prilično izvježbao. Za njih je i tako najglavnije – forma dočeka. S našim ljudima je teže. Veoma su rijetki oni, koji dolaze vođeni pravim prijateljskim osjećajem. Gotovo svi traže na koncu kakvu intervenciju, najviše za stvari, u kojima se ja ne mogu, pa i ne smijem, miješati. Ipak sam u više slučajeva posredovao, a često i uspio. Nije čudo, ako se, uz sadašnje prilike, mora koješta ublažiti, ispraviti. Najradije primam omladinu, pionire i – pokatkad – djecu iz sirotišta. Iskrenost, živahnost, radost. Ali, neki posjeti počinju postojati sve rjeđi. Napokon su ljudi uvidjeli da vlast nije u mojim rukama, da ja autoritativno ničim ne odlučujem, da predsjednik Prezidijuma nije ono, što su oni mislili, pa da im je bolje ići redovitim putem. Ponesrećenog pravednika i grešnika dostojnog pomoći pak saslušam i, koliko mogu, pomažem – katkada i da toga zatim sami ne doznadu. A pri svemu tome mogu se i ja katkada prevariti, pogriješiti.'

Nakon 1945. počeo se razvijati i Nazorov kult ličnosti pa je svoju ulicu u Zagrebu dobio još za života, a i nad otvorenim grobom pjevao mu je zbor koji je nosio njegovo ime. Osim Prezidijuma Sabora, Nazor je bio predsjednik Narodne fronte Hrvatske, masovne organizacije koju je Komunistička partija u prvim godinama nakon 1945. koristila kao paravan za učvršćenje svoje diktature. Svoj će položaj Nazor u dnevniku opisati kao 'zlatni kavez koji mi je i previše dosadio', a je li kao prvi čovjek Hrvatske bio samo komunistička marioneta ili je svoju poziciju i ugled koristio da utječe na događaje i pomogne progonjenima, tek treba istražiti.