Što je Pravilnik i u čemu je problem?

Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja je dokument koji određuje minimalan broj postignuća koje ljudi na sveučilištima i institucijama moraju imati da bi ušli u sustav i u njemu napredovali, s čime idu i više plaće, a time i veća izdvajanja države. Primjerice, za jednog znanstvenog savjetnika ili redovnog profesora porezni obveznici izdvajaju oko 300.000 kuna godišnje, pa nije nevažno što se traži za tu plaću.

U većini zapadnih zemalja takav pravilnik ne postoji. Samim ustanovama prepušteno je da izabiru zaposlenike, budući da njihov opstanak, bile javne ili privatne, ovisi o kvaliteti zaposlenih jer o tome ovisi i kvaliteta nastavnog rada i znanstene produkcije. Sveučilišta stoga redovito nastoje privući najkvalitetnije znanstvenike koji im podižu ugled i konkurentnost na tržištu obrazovanja. Kod nas opstanak ustanova uopće ne ovisi o tome što i koliko one proizvode, tako da ne postoji pritisak zapošljavanja najkvalitenijih. U zemljama s takvim okolnostima, kako bi se ipak osigurali nekakvi minimumi koje kandidati moraju zadovoljiti, obično se donose propisi kao što je spomenuti Pravilnik. Svaki takav propis vođen je vizijom o tome koliko bi i što znanstvenik trebao proizvoditi, a uvriježena je ideja da se najviše cijene oni radovi koji su objavljeni u najboljim, najcitiranijim domaćim i osobito svjetskim časopisima s velikim faktorom utjecaja.

Neki članovi naše akademske zajednice već godinama upozoravaju da u Hrvatskoj ima znanstvenika koji napreduju na temelju članaka u novinama i u lokalnim časopisima koji koji ne mogu osigurati visoku razinu kvalitete i koji stoga nemaju gotovo nikakav utjecaj u svijetu. Također ističu da je hrvatska znanstvena zajednica vrlo malena i snažno umrežena što otvara mogućnost da ljudi koji imaju utjecaj u domaćim časopisima prema vlastitim afinitetima ili animozitetima drugim znanstvenicima olakšavaju ili otežavaju objavljivanje, a time i napredovanje.

Stoga je, smatraju kritičari sustava, vrlo važno da novi pravilnik, kad nam već treba, uredi proces napredovanja što je moguće pravednije, što više po uzoru na kriterije kvalitete kakvi se poštuju u svijetu kako bi se oni podizali, a ne spuštali, kako bi hrvatska znanost bila što konkurentnija, a znanstvenici imali mogućnost međunarodnog povezivanja i privlačenja sredstava iz EU i svijeta.

Britanac u Zagrebu: To je apsurd!

Jedan od brojnih kritičara prijedloga Pravilnika je Britanac dr. sc. Paul Stubbs sociolog koji radi na Ekonomskom institutu u Zagrebu, a predavao je na više uglednih britanskih sveučilišta.

On upozorava da se godinama znanstvenicima govori da trebaju objavljivati u utjecajnim međunarodnim časopisima da bi sada odjednom Pravilnikom tražili da za svaki korak u napredovanju moraju objaviti po dva rada na hrvatskom.

'To je po meni pomalo apsurdno. Već imamo neke ljude koji su u nekom visokom zvanju, a koji vjerojatno nemaju dovoljno radova na hrvatskom', kaže mi Stubbs na solidnom, ali ne i savršenom hrvatskom.

U ovom kontekstu zanimljivo je uočiti da prema novom Pravilniku i bazama podataka o znanstvenim radovima čak ni neki ugledni hrvatski znanstvenici poput slavnog povjesničara medicine Mirka Grmeka ili filozofa Nevena Sesardića ne bi imali uvjete za najviša zvanja jer nemaju dovoljno radova objavljenih na hrvatskom. Ako je suditi prema bazi podataka CROSBI ministar znanosti prof. Predrag Šustar ne bi mogao biti čak ni docent jer je do sada, od ukupno sedam radova, samo dva objavio na hrvatskom!

Na našu molbu da komentira ovakve odredbe, Šustar je kratko poručio da poziva sve zainteresirane dionike da se uključe u javnu raspravu o Nacrtu Pravilnika kako bi se sve hrvatske znanstvenike učinilo što kompetitivnijima unutar europskog istraživačkog prostora.

Podjednako besmislenim Stubbs smatra i forsiranje objavljivanja knjiga.

'Trebali bismo samo definirati izvrsnost, a potom omogućiti ljudima da sami odlučuju o vlastitom putu kojim će je ostvariti', požalio se Stubbs koji je inače član Nacionalnog vijeća za znanost.

Stubbs kaže da se nova pravila neće toliko odraziti na njega, jer ima radova na hrvatskom, koliko na druge strance i na cijeli hrvatski sustav koji je već sada previše zatvoren:

'Problem hrvatskog sustava je da u njemu nema dovoljno stranaca, da nema dovoljno mobilnosti, da nismo dovoljno povezani s europskim znanstvenim prostorom. Ovako maltretiramo ljude koji dolaze izvana, koji su možda već profesori. Ispada da oni ne mogu doći u Hrvatsku i biti u visokom zvanju ako za svaki stupanj nemaju po dva rada na hrvatskom. To je kontraproduktivno'.

Na pitanje što misli o strahovima nekih znanstvenika da bi ljudi koji imaju jak utjecaj u uredništvima malobrojnih hrvatskih časopisa zahvaljujući novom Pravilniku mogli utjecati na napredovanje drugih znanstvenika, Stubbs kaže da je tako nešto moguće, mada ne vjeruje da tu postoji neka teorija zavjere.

'U bazi WOS na hrvatskom nemamo veliki broj časopisa pa uvijek može postojati strah da će znanstvenik teško naći dobre, nepristrane recenzente jer se svi međusobno poznaju. To je samo još jedan znak neotvorenosti sustava', upozorio je britanski znanstvenik s adresom u Zagrebu.

U korist izdavača, a ne znanstvenika

Filozof dr. sc. Pavel Gregorić s Hrvatskih studija kaže da problema u prijedlogu Pravilnika ima dosta, no posebno ga smeta to što su uvjeti za neka područja znanosti, osobito STEM, više–manje u skladu s praksama u razvijenom svijetu, dok za neka nisu ni približno.

'Štoviše, za neka područja znanosti propisani su uvjeti protuustavni, protuzakoniti, protueuropski i – po samoj biti – protuznanstveni', ističe naš filozof pa pojašnjava:

'Naime, za društveno i humanističko područje propisano je da značajan broj radova mora biti na hrvatskom. Time je de facto isključena mogućnost zapošljavanja stranaca. Isključena je i mogućnost zapošljavanja hrvatskih građana koji su karijere izgradili u inozemstvu. I možda najvažnije, umjesto da se znanstvenike u svim područjima potiče da svoje rezultate objavljuju u najutjecajnijim i najčitanijim časopisima, tjera ih se da pune stranice domaćih časopisa s majušnim čitateljstvom. Važno je da rezultati svih naših znanstvenika budu dostupni što većem čitateljstvu, ne samo radi većeg odjeka, nego i kako bi bili u mogućnosti stvarati međunarodne mreže, kako bi povećali kapacitet za povlačenje međunarodnih sredstava, te kako bi se mogli mjeriti prema međunarodnim kriterijima. Jer kad se prijavljujete za europska sredstva, ili kad vas u reakreditaciji procjenjuju strani znanstvenici, radovi na hrvatskom vam se uopće ne broje.'

Gregorić kaže da to ne znači da ne treba objavljivati na hrvatskom.

'Treba objavljivati na hrvatskom, osobito stručne radove koji doprinose očuvanju i razvoju domaće znanstvene terminologije. No stručni i znanstveni radovi nisu isto, a to neki sastavljači Pravilnika ne razumiju. Kao što ne razumiju da broj stranica rada ne može ulaziti u formulu za ocjenu rada. Neki od najvažnijih radova ikada napisanih imaju svega nekoliko stranica. S druge strane, postoje mnogi bespotrebni tomovi ispunjeni suvišnim digresijama i ponavljanjima. Mislim da konačni cilj Pravilnika, u dijelu koji se odnosi na društveno i humanističko područje, nije da unaprijedi hrvatsku znanost, nego da unaprijedi domaće znanstveno izdavaštvo i vrati mu negdašnje, puno izdašnije, javno financiranje', poručio je Gregorić.

Prijedlog je reakcionaran

Sociologinja dr. sc. Marija Brajdić Vuković s Hrvatskih studija uz problem jezika ističe i nazadnjačko inzistiranje na tome da autori radova budu pojedinci umjesto timova, što je suprotno suvremenim trendovima.

'Većina publikacija u društvenim znanostima u Hrvatskoj već jest monoautorska, ali nije takva u svijetu. Naime, sa sve većom kvantifikacijom u društvenim znanostima, jasno je primijećeno kako društvene znanosti sve više u svom svakodnevnom istraživačkom funkcioniranju počinju nalikovati prirodnim znanostima. Kako su timovi u društvenim znanostima manji, tako je broj autora manji nego u prirodnim i obično ne prelazi tri ili četiri , pri čemu je dvojac najčešća varijanta. Za društvene znanosti u Hrvatskoj ovaj zahtjev za monoautorskim publikacijama djeluje reakcionarno, kao pokušaj da se društvene znanosti konzerviraju u vremenu i izoliraju od međunarodne discipline. Dakle, pravilnik u društvenim znanostima i humanistici djeluje kao da teži konzervirati ili čak unazaditi postojeće stanje uz, kako to nazivaju istraživači, 'efekt pseće kućice' radi kojeg se stalno pokušava zadržati neke u svijetu preživljene prakse iz, čini se, uvjerenja da je ovo što mi imamo na neki neobjašnjiv način puno vrednije', poručuje Brajdić Vuković.

Kontra nametanju prirodoslovnih standarda

Dr. sc. Katarina Horvat-Levaj, znanstvena savjetnica u Institutu za povijest umjetnosti, članica Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, na kojem je razmatran Pravilnik, za tportal kaže da se u Hrvatskoj već desetljećima humanističkim znanostima pokušavaju nametnuti kriteriji koji se primjenjuju u prirodnim znanostima.

'Osnovna razlika je, naravno, u tome što su prirodne znanosti univerzalne, dok su humanističke orijentirane nacionalnoj baštini. Stoga su i znanstveni rezultati zanimljivi u prvom redu za znanstvenike u dotičnoj državi, odnosno široj regiji. Takva je situacija povezana i s načinom objavljivanja znanstvenih rezultata; ne možete primjerice znanstveni rad o nekom dvorcu u Hrvatskom zagorju objaviti u Americi. Prema tome, ni uvjeti za napredovanja ne mogu biti prvenstveno radovi na engleskom jeziku, kako se htjelo nametnuti prethodnim pravilnikom, srušenim na Ustavnom sudu RH 2013.', ističe Horvat-Levaj koja smatra da letvica za napredovanje nije spuštena već podignuta:

'Novi pravilnik za društvene i humanističke znanosti povećava uvjete za cca 30%, dakle nije preblag, a istodobno predstavlja reakciju na pokušaj nametanja neprimjerenih kriterija iz odbačenog pravilnika. Tako je i s hrvatskim jezikom; odredba da polovica radova bude na hrvatskom, da se jezik razvija zajedno sa znanošću, ne isključuje objavljivanja na stranim jezicima, naprotiv, ona se potiču traženjem da za svaki stupanj zvanja barem jedan rad bude na stranom jeziku. To ne mora biti engleski, već ''za struku relevantni'' jezici i časopisi susjednih zemalja, usko povezanih s našom baštinom, pa se tako u istraživanje naše baštine mogu uključiti i stranci.'

Horvat-Levaj također odbacuje kritike o mogućem utjecaju lokalnih recenzenata i urednika kao i problem monoautorstva.

'Što se tiče mjesta objavljivanja, naši najugledniji časopisi (a1), ni po čemu ne zaostaju za stranim časopisima, jer provode obostrano anonimne dvije recenzije, imaju neovisna uredništva, s članovima iz raznih institucija, uključivo i one u susjednim državama, članovi uredništva u njima ne objavljuju, a urednik podnosi Ministarstvu znanosti detaljno izvješće o ispunjavanju kriterija. Monoautorstvo i znanstvene knjige uobičajene su u svim humanističkim strukama u Europi, i tko to kritizira pokazuje zaista slabo poznavanje šire kulturne i znanstvene situacije', poručila je Horvat-Levaj.