Počelo je u Osijeku suđenje u odsutnosti zbog ratnog zločina protiv civila i ratnih zarobljenika u logorima Begejci i Stajićevo te onima u osnovanim dijelovima kaznionica u Sremskoj Mitrovici, Nišu i Staroj Gradišci generalmajoru JNA Aleksandru Vasiljeviću, nekadašnjem šefu KOS-a koji se rijetko pojavljuje u javnosti. Vasiljević je nedostupan hrvatskom pravosuđu, slobodno šeta Beogradom dok je potpukovnik organa bezbednosti SSNO-a Miroslav Živanović, čije se ime prvotno nalazilo na istoj optužnici iz 2011. u međuvremenu preminuo.

Vasiljevića se tereti da je znao za zlostavljanja, torture, silovanja, a nije učinio ništa kako bi to spriječio. Logori su osnovani od rujna 1991. pa nadalje odlukom Uprave bezbednosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, gdje je Vasiljević bio načelnik. Kroz njih je od listopada 1991. do svibnja 1992. prošlo gotovo 3000 logoraša, dovedenih iz Vukovara, Osijeka, Karlovca, Stare Gradiške, Slunja..., piše Večernji list.

Proces, u kojemu će biti ispitano više od 300 svjedoka, žrtava koji su prošli torturu logora, započeo je točno deset godina od pokretanja istrage.

Tužitelj Zlatko Bučević u uvodnoj riječi je rekao kako su pored zapovjednika logora kao njihovi zamjenici postavljani službenici službe bezbednosti koji su suštinski upravljali i vodili logore.

'Tadašnja jugoslavenska državna sigurnost pod svaku cijenu je htjela sakriti tko je stvarni zapovjednik logora. Da su službeni organi JNA i Srbije nastojali prekriti ulogu vlasti u organiziranju ovih logora, pokazuje i činjenica da je pored svih pokušaja i traženja suradnje u otkrivanju tko su bili zapovjednici logora i u logorima obavljali i druge niže dužnosti, Srbija nije pružila potrebne podatke, već suprotno, na svaki način pokušalo se opstruirati provođenje istrage i prikriti osobe koje su sudjelovale u organizaciji tih logora. Ni danas pravosudna tijela Srbije ne žele otrkiti o kojim se pripadnicima vojne policije, izravnim počiniteljima, radi', kazao je tužitelj Bučević.

Ivan Krznarić bio je hrvatski policajac kada je zarobljen u Borovu Naselju. Odveden je potom u Stajićevo gdje je 20 puta išao na ispitivanja kod jednog majora i pukovnika. Završio je potom u jednoj od tri samice gdje su ga, rekao je kao svjedok na sudu, fizički maltertirali do nesvjesti. U prosincu su krenuli u Mitrovicu gdje su ponovno fizički zlostavljani, a dočekao ih je špalir gdje su ih sve tukli, i ranjenike.

'Dobio sam bejzbol palicom na potiljak. Počela je potom moja kalvarija u Mitrovici. Stotinjak nas je bilo u sobi. Proveo sam i šest mjeseci u samici. Dva sam mjeseca bio u tamnici. Kasnije sam shvatio da sam bio odvojen jer sam bio na popisu za odstrel. Par puta su nas vodili na strijelanje. Padao sam u nesvijet. Izgubio sam 50 kilograma u logoru, imao sam više od 100 prije rata, a iz rata sam se vratio s 49 kilograma. Razmijenili su me 14. kolovoza 1992. Nitko nije smio sjediti u autobusu na sjedalu, već na podu, a čuvari su ipli redom i tukli nas do iznemoglosti, tko god je imao prsten ili sat, oduzeli su mu ga. Istog trenutka kad sam došao u Osijek, pao sam u nesvijest, Hitna pomoć me odvezla u Zagreb u bolnicu, par dana sam bio bez svijesti', ispričao je svjedok Ivan Krznarić koji se još uvijek liječi i uzima lijekove.

Iako mu se toga teško prisjećati, rekao je, toga pukovnika nikada neće zaboraviti.

'Imao je dvije metalne kugle koje je vrtio kao loptice. Govorio mi je: 'Ustašo, reći ćeš sve što znaš'. Udario me tom kuglom, oblila me krv, a major je skočio 'Nemoj sada, vojvodo, dok mi ne kaže sve. Bit će vremena, neće on tek tako izaći'. Strašan je bio taj potpukovnik prema meni, ne znam zašto. Npaisao sam prvi iskaz na pet stranica, a on je zahtijevao ne znam koliko stranica. Rekao je: 'Ti si to, bre, naučio kao pjesmicu', prisjetio se Krznarić koji je s ostalima znao i po 12 sati morao stajati pognute glave, od čega i danas ima posljedice, piše Večernji list.

Čuvare se nikada nije zvalo imenom, već Tajson ili Mađar, čime se, stava je optužba, pokušalo prikriti počinitelje.

Krznarić se prisjetio i stradavanja jednog zarobljenika.

- Kad smo ustali ujutro, Branko Koch je bio ukočen na stolcu, mrtav. Vidjeli smo čovjeka vezanog golog, u gaćicama, a padao je snijeg, bio je plav, ukočen je sjedio. Njegov sin Igor je ležao kraj mene, počeo plakati, čuvari su mu nakon toga dali, da ga umire, jednu šteku cigareta s četiri "S" – prikazao je.