Zagor je Bog. Zagor je jedini i drugih bogova osim njega nema. To je tako, barem kad pričamo o stripu na ovim našim prostorima. Zagor ovdje nikada nije imao status običnog stripa, jednog od mnogih, Zagor je bio i ostao fenomen. Sinonim za strip. Ako ne vjerujete, slobodno pogledajte site stripovi.com, najrelevantniji strip portal u regiji, i uvjerit ćete se da je zaista tako. Daleko najviše recenzija, tema i komentara pripada upravo Zagoru. Čak ni nakon punih 50 godina euforija za ovim junakom ne jenjava, dapače, armija Zagorovih poklonika iz dana u dan sve više raste. U ovih 50 godina Zagor se iskristalizirao kao junak kojemu su u kolektivnoj svijesti publike pripadala, i još pripadaju, neka opća mjesta – vezana ne samo uz medij stripa, nego i uz život na ovim prostorima općenito.

A sve je počelo 1960. godine, kad su scenarist Sergio Bonelli (poznatiji pod pseudonimom Guido Nolitta, koji je uzeo kako bi izbjegao miješanje i usporedbe s ocem Gianom Luigijem Bonellijem, jednim od utemeljitelja talijanskog stripa i tvorcem Texa Willera) i crtač Gallieno Ferri odlučili stvoriti jednog sasvim novog strip junaka. Onoga koji će zadovoljiti različite ukuse čitatelja, koji će biti manje ozbiljan (npr. od Texa), više zabavan, a opet nimalo infantilan. Nolitta i Ferri, inspirirani strip junacima svoje mladosti (Tarzan, Fantom...), kreiraju izuzetno zanimljiv lik fascinantnih fizičkih predispozicija i specifičnog, prepoznatljivog kostima (konture tog kostima svoju povijest pronalaze u koktelu autentične indijanske mitologije i bezgranične Nolittine mašte).

Junak iz Darkwooda

Vremenski period u kojem se događaju Zagorove avanture jest sredina 19. stoljeća, a mjesto radnje Darkwood – izmišljena šuma negdje na području Velikih jezera, između Pennsylvanije, Ohija i Zapadne Virginije. Zagor sa svojim vjernim pratiteljem Chicom, simpatičnim, proždrljivim Meksikancem (očita aluzija na Sancha Pansu) živi u maloj kolibici u srcu darkwoodske šume, okruženoj živim pijeskom močvare Mo-Hi-La koja Zagorov dom štiti od neželjenih gostiju. Osim same šume, Darkwood predstavlja ogromno područje prepuno indijanskih plemena, vojničkih utvrda i traperskih naselja, a u tom nestabilnom prostoru naš junak ima nezahvalnu i veoma tešku zadaću – čuvati mir.

Samoproglašeni je zaštitnik Indijanaca i svih onih koji su na bilo koji način ugroženi. Indijanci vjeruju da je izaslanik Manitua, te da je samim time besmrtan. Respekt koji uživa među stanovnicima Darkwooda ne proizlazi iz strahopoštovanja, već je rezultat njegovih ljudskih vrijednosti. No, pustolovnog duha, Zagor ne štiti samo svoje kraljevstvo, već se poput svakog pravog junaka bori za dobro protiv zla, kad god je dobro ugroženo i kad god (i gdje god) ga pozovu.

Nakon donekle nesigurna početka, kad ga je ohrabrivao i sam Gallieno Ferri, Nolitta se polako oslobađa. Uz trunčicu Robina Hooda (nije li i on sa svojom veselom družinom živio u šumi skrojenoj po vlastitoj mjeri?) i Don Quijotea, Zagorov mozaik se polako slaže. On se, zahvaljujući umješnosti dvojice autora, pred našim očima mijenja, poprimajući nove, originalne oblike. Otada pa nadalje, njegov je Darkwood postao čudesno mjesto gdje je sve moguće. Kako će čitatelji otkrivati dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom – eto već punih pet desetljeća – iza svakog ugla u toj šumi nalaze se iznenađenja: mumije, vukodlaci, roboti, afrički ratnici, samuraji, keltski druidi, Kozaci, Vikinzi… Pred svim tim uznemirujućim čudima i pred svim tim fantastičnim užasima, Zagor se snalazi k’o riba u vodi. Bez obzira što na leđima nosi svojih pedeset, on je vječni mladić koji s godinama nije izgubio običaj da se prepusti zovu Nepoznatoga, zavodljivosti Nemogućega, zadovoljstvu Novoga – tom opasnom putovanju izvan granica stvarnosti.

Tragična sudbina roditelja

Zagor, pravim imenom Patrick Willding, još kao dijete proživljava strašnu tragediju u kojoj gubi roditelje. Od indijanskog pokolja spašava ga otac, bivši časnik američke vojske, koji ga u zadnji čas baca u rijeku iz koje ga nešto kasnije izvlači Wandering Fitzy, dobroćudni nomad i samouki filozof. Fitzy na neki način posvaja mladog Patricka, te ga uči mnogim vještinama i životu u skladu s prirodom. Patrick se razvija u snažnog, spretnog i plemenitog mladića koji vjerno sluša savjete mudrog Fitzyja, ali proganja ga istina o tragičnoj sudbini oca i majke. Saznaje da je krvavi indijanski napad organizirao stanoviti Salomon Kinsky, aktivist za indijanska prava, i to kao osvetu zbog masakra nad jednim indijanskim plemenom.

Za masakr je bio odgovoran Patrickov otac pa on, uništen ovom spoznajom (kao dječak je, naravno, idealizirao oca), u konačnom obračunu ubija Salomona, no zaklinje se da će svoj život posvetiti borbi za pravdu i suživotu Indijanaca i bijelih doseljenika. Mijenja ime u Zagor-Te-Nay, a za kostim uzima crvenu košulju sa žutim krugom u kojem je stilizirani orao u letu – što znači da je izaslanik Manitua, vrhovnog božanstva crvenokožaca – te postaje Gospodar Darkwooda.

Ono što Zagora odvaja od ostalih strip heroja je činjenica da avanture u kojima ga pratimo nisu samo obične, šture priče koje smo čitali tisuću i jedan put, već su to pustolovine koje nas svaki put oduševljavaju svojom jedinstvenošću, svojim koketiranjem s krimićem, hororom, vesternom i fantastikom. Scenariji Zagorovih epizoda posuđuju podjednako od indijanske povijesti, od notornih povijesnih činjenica, od mitova i legendi raznih kultura, te spajajući sve to s klasičnom strip shemom (ono, vječna borba između dobra i zla) dobivamo savršen strip, idealan za sve one čija mašta traži samo najbolje.