Remetinec business academy, kako je hrvatski zatvor u južnome zagrebačkom predgrađu nedavno nazvan u jednome domišljatom kružnom mailu koji je dobro prihvaćen u brojnim medijima i internetskim forumima, ovih je dana 'upisao' i dosad najviše pozicionirani hrvatski dužnosnik – bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec. Premda će se Vlada Polančecovo uhićenje i pred domaćom i pred stranom javnošću zasigurno potruditi prikazati kao ključni dokaz svoje odlučnosti u borbi protiv korupcije u kojoj više 'nema nedodirljivih', rezultati takvih nastojanja vjerojatno će imati tek ograničeni domet. Jer, ako nam Bruxelles uoči očekivanog skorog otvaranja pregovaračkog poglavlja Pravosuđe i temeljna prava zbog uhićenja donedavnog potpredsjednika Vlade Hrvatskoj i udijeli pokoji plus, teško da će 'Polančec u pržunu' u Hrvatskoj nekoga osobito fascinirati. Publika željna krvi svoj pogled već baca preko Polančecove glave, prema njegovome bivšem šefu, dok oni malo istančanijega sluha već pomalo uočavaju kako uhićenje BIVŠIH, ma kako oni visoko pozicionirani nekad bili, i nije baš neki osobiti big deal.

Naravno, važno je raščistiti sumnje o umiješanost u kriminalne radnje nekadašnjih državnih i drugih dužnosnika. No, puno je važnije kakvu će pouku iz toga izvući oni SADAŠNJI, oni koji u ovome trenutku raspolažu tuđim (odnosno našim) novcem. Da se ne isplati 'zamračivati' jer će te pravna država uloviti? Ili da je važno tek ne postati bivši jer, dok si u sedlu, nitko ti ništa ne može?

Najvažnije je, pak – a to je glavni posao politike, a ne omogućavanje ili onemogućavanje kaznenih progona – napokon početi stvarati takav sustav u kojemu će se malverzacije sprečavati ili barem znatno otežati, i u kojemu će one postati izuzetak, a ne pravilo. I u kojemu će kazneni progon kriminala postati redovita, uobičajena pojava. Nažalost, to se u Hrvatskoj još uvijek ne nazire.

Sve dok se to ne počne događati, spektakularna uhićenja pred objektivima kamera i fotoaparata svatko može promatrati kako mu drago: kao obračun s političkim protivnicima ili bivšim vodstvom svoje stranke, predstavu za domaću i stranu javnost, ispušni ventil za nezadovoljne građane, odvraćanje pozornosti s nerješavanja važnih problema ...

Polančec je u Remetincu i njegova će slika nekoliko dana puniti novinske naslovnice, ali ta priča neće trajati dugo. Iz prvih će je televizijskih minuta vrlo brzo izgurati naša, ne baš osobito svijetla, stvarnost. Hoće li povod biti objava podatka o ponovno povećanom broju nezaposlenih, slabom punjenju državnoga proračuna ili izvješće o novim radničkim prosvjedima, sasvim je svejedno. Svaka će nas od takvih vijesti podsjetiti da i dalje imamo problem i da je kriza još uvijek tu. I da je u ovoj zemlji potrebno izvršiti temeljitu inventuru i puno dublje pospremanje od kaznenoga progona ovoga ili onoga bivšeg političara. A tu nam inventuru još uvijek nitko ozbiljno ne nudi.

Istini za volju, najavljeno je ukidanje kriznoga poreza za one s nižim primanjima i nekoliko je tvrtki počelo dobivati relativno povoljne kredite, a pojedine su banke najavile i blago smanjenje kamata na kredite građanima. No, u moru loših vijesti tih nas nekoliko dobrih nimalo ne ohrabruje. Promiče li nam što? Sprema li Vlada neki suvisli paket mjera koji nam još nije predstavljen? Izrađuje li oporba, osim Čačićevih razvojnih poluga, i neki cjeloviti program gospodarskog i socijalnog oporavka, ali s njim ne izlazi u javnost dok se ne vidi kad će biti izbori? Formira li se negdje neka ozbiljna alternativa postojećim vodećim političkim strukturama – konzervativna, socijalistička, liberalna, laburistička, svejedno, samo da je čine pošteni i stručni ljudi!? I koja će, makar i ne došla na vlast, svojom aktivnošću natjerati ove 'velike' da postanu ozbiljniji i zauzetiji. Događa li se štogod pozitivno na društvenome planu, ali nam to nekako promiče?

Prijeti li nam uistinu krah ili je važno ne gubiti nadu?

Ja sam sklon vjerovati da će se nešto od navedenoga u neko dogledno vrijeme dogoditi. Ne želim, naime, vjerovati da će se ova zemlja tako olako predati i da će silazna putanja na kojoj se trenutno nalazimo završiti nekim bankrotom ili novim ropstvom. Želim, barem u ovome blagdanskome vremenu, ostaviti otvorenom mogućnost da će do nekog iznenadnog preokreta doći u trenutku kad to ne očekujemo, pa i unatoč tomu što taj uskrs u ovome trenutku ne možemo predvidjeti. Nije li netko pametan još davno primijetio da je noć najtamnija pred svitanje? A onih u Hrvatskoj kojima se poprilično smrklo, nažalost, iz dana u dan sve je više. Jesmo li spremni za novi preokret?