Vladimir 'Vlado' Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. - Rim, 7. prosinca 2000.) hrvatski je pjesnik, esejist, filozof, govornik i političar. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb.

Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika za vrijeme Hrvatskog proljeća (posebno je značajan Gotovčev uvodnik 'Čuvanje nade', posljednjeg izvanrednog broja Hrvatskog tjednika). Kao jedan od 'proljećara' osuđen je na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zboj intervjua švedskoj televiziji 1977. ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.

Vlado Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora 1990. Kratko nakon toga izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842). Godine 1992. Gotovac je kao kandidat HSLS-a izabran u Hrvatski sabor. Tamo se prometnuo u jednog od najrječitijih i najvatrenijih kritičara Franje Tuđmana, čiji je režim optuživao za autoritarnost.

Kao jedan od najuglednijih opozicijskih političara godine 1996. daje ostavku na mjesto predsjednika Matice i biva izabran za čelnika HSLS-a. Međutim, za tzv. zagrebačke krize ispostavilo se da mu nedostaju praktične političke vještine te je ugled njegove stranke ozbiljno narušen pregovorima koje je vodio s vladajućom strankom HDZ.

Na izborima 1997. kandidirao se za predsjednika Republike. Za vrijeme izbornog skupa u Puli ga je fizički napao i udarcem u glavu ozlijedio pripadnik elitne Tuđmanove gardijske jedinice. Incident nije imao učinka na izbore, gdje je završio na trećem mjestu iza Tuđmana i SDP-ova kandidata Zdravka Tomca.

Nakon toga je došlo do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS koalicijski veže uz HDZ. Gotovac, koji se tome protivio, je na stranačkoj konvenciji poražen te je zajedno s pristašama izašao iz HSLS-a i formirao Liberalnu stranku, čiji je postao čelnik.

Gotovac je bio vrstan, neponovljiv govornik. Evo što Zvonimir Berković, Gotovčev osobni prijatelj, piše o Gotovčevu oratorstvu: "Gotovčevi govori mogu nekima biti teški, naporni, nerazumljivi ili nepotrebni, ali nikada glupi. Ako je riječ o iole ozbiljnijoj stvari, on praktički ne može izreći glupost jer, na neki svoj neobjašnjiv način, odmah dođe u prisni kontakt sa samom idejom te stvari, a same ideje zaista nikada nisu bedaste."

Najpoznatiji je po govoru na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu, 30. kolovoza 1991. u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA. Također, bitni su govori na osnivačkoj skupštini HSLS-a i na osnivačkom saboru LS-a.

Gotovcu nije bilo svejedno kakva će biti Hrvatska. Nakon razlaza s Tuđmanom, skupa s Budišom osniva HSLS. Kasnije se razilazi i s Budišom te osniva Liberale, čiji postaje predsjednik. Bilo je nečega veličanstvenog u tim Gotovčevim neprilagođenostima politici devedesetih. Jedni ga smatraju utopistom, drugi, zbog njegove moralne beskompromisnosti, političkim poštenjačinom i moralnom vertikalom. Mnogi smatraju da je Gotovac ustvari učinio veliku pogrešku kada je ušao u praktičnu, realnu, svakodnevnu politiku.

Gotovac to ne priznaje: 'Intelektualac nije ni u kakvom neprirodnom položaju kada se bavi politikom. Politika je proizašla iz naroda, iz činjenice da se moglo za njega nešto učiniti.' Bio je i predsjednički kandidat devet oporbenih stranaka na izborima 1997. godine. Tuđman ga je 'do nogu potukao'. Nakon početnoga razočaranja, osjetio je olakšanje. Opet se napokon mogao vratiti u više navrata iskazanoj želji za pisanjem. Jednom prilikom pročitao sam ili čuo jednu misao Zvonimira Berkovića o Vladi Gotovcu.

Osobno je smatram najboljom (pr)ocjenom kada je u pitanju politički angažman Vlade Gotovca devedesetih.

'On spada u politiku, naravno. Ali u one političare koji u Europi ne postoje dvije tisuće godina. On ne spada u ove svakodnevne stranačke ili strančarske političare, predsjednike stranaka, diplomate, saborske zastupnike ili slično. On spada u starozavjetni niz. On spada u klasu Proroka. Koji sude politici, koji joj presuđuju. A ne da je on u njoj.'

Naravno, kako se Vlado ne bi složio. 'Domovina ne smanjuje svijet. Ona je toliko vrijedna koliko je svijetu potrebna.' Teška bolest napada njegovo ispaćeno tijelo. Zaigrani imotski dječak zauvijek odlazi u jedanaest sati i dvadeset minuta, sedmoga prosinca, prije deset godina. 'Htio sam nešto učiniti za Domovinu. Ali, probudio sam se. Izgovarajući slučajne riječi: Bolje je sanjati, nego biti budan za Hrvatsku. A najbolje je to ne otkriti. Onda skinuti zastavu, potpaliti vatru nad glavom, bezbrižan prema plamenu, otići tamo gdje tragovi ne ostaju....'