Jugoslavenske željeznice bile su sinonim za netočnost, kao i Jugoslavenski aerotransport, čija se kratica čitala kao Joke About Time ili, rjeđe, Jamais à temps. Između prvog i drugog razreda nije bilo neke posebne razlike, vlakovi su bili prljavi, osoblje neobrijano, a korištenje zahoda (zabranjeno za vrijeme boravljenja vlaka u stanici) bilo je poduhvat visokog rizika.

Privlačna mjesta kao što su Zidani Most, Sunja, Vrpolje (tko nema kartu, napolje) ili Velika Plana trajala su u kolektivnom sjećanju zbog vike konduktera koja je prekidala san. Podlugovi, mala postaja u utrobi Bosne, postala je poznata zbog pjesme Zdravka Čolića, iako je nevjerojatno da se na peronu te postaje ikada zatekla lijepa žena s plavom kapom koja čeka vlak za Brezu (?!).

Ipak, najveća bizarnost Jugoslavenskih željeznica sastojala je u tome što ih je činilo osam posebnih sustava objedinjenih u labavu poslovnu zajednicu. Svaka republika i pokrajina imala je vlastito i potpuno samostalno željezničko poduzeće, a netko je izračunao da o glavnoj magistrali od Šentilja do Gevgelije vodi brigu tri stotine i šezdeset i pet osnovnih organizacija udruženog rada – famoznih OOUR-a. U praksi je to značilo nekoliko posebnih i inkompatibilnih sustava napajanja električnom energijom, zamjene lokomotiva, čekanje, kašnjenje, komplikacije i loše održavanje. Noćni putnički i 'ubrzani' (što god to značilo) vlakovi bili su okupljališta nezamislivo besprizornih tipova koji su u vagon-buffetu ispijali 'unučiće' – male boce Badelovog ili Rubinovog vinjaka. U strahu da ne banu u njegov odjeljak i ne skinu cipele, namjernik koji bi imao nesreću da se zatekne na tom mjestu pitao bi se otkuda i kamo su krenuli ti ljudi i zašto i kojim poslom uopće putuju.

Nesreće su tragična prigoda da se dogodi i nešto poučno. Kada se u Divači 1984. zbila teška željeznička nesreća, direktor slovenske sastavnice JŽ-a podnio je ostavku. Osim što i danas može poslužiti kao uzor, bila je to prva ostavka u zapadnom stilu u bivšoj Jugoslaviji, možda i u povijesti socijalizma uopće, a demokratska javnost isticala ju je kao primjer odgovornog ponašanja, što je budilo nadu u postupnu evoluciju, da ne kažem tranziciju, prema demokraciji, no, kako bi rekao Matoš, i željeznicu i nadu u demokraciju u međuvremenu je progutala daljina.

Željeznica je kraljica jeftinog kopnenog prijevoza, prikladna, iako otrcana metafora i omiljena dječja igračka, a povijest svjedoči da se pravcem širenja željezničke mreže širi i civilizacija, dakle udobna i čovjeka dostojna svakodnevica.

To je slutio i Mussolini kada je kreirao poznatu mantru o točnosti talijanskih željeznica, no to je bila tipična fašistička laž. Samo je demokracija učinkovita: talijanski vlakovi prestali su kasniti tek nakon 1945.

Zato je vijest o osnivanju zajedničke tvrtke slovenskih, hrvatskih i srpskih željeznica vijest o pobjedi razuma i o dolasku demokracije koja je kasnila u polasku čitavih dvadeset godina. Naime, demokracija nije samo izraz svenarodnih težnji, nego i odgovornost spram građanskih udobnosti, a prije svega potreba za kompromisom kojim će svi biti zadovoljni.

I oni besprizorni iz noćnih vlakova koji sada imaju svoje vlastite države, svoj vlastiti Badel, svoj vlastiti Rubin, svoje posebne odjeljke, salon-vagone i željezničke nesreće za koje više ne mogu kriviti nekog Drugog. Oni bi najradije da vlakovi, ako treba, ostanu netočni i opasni, ali da nikada više ne prijeđu Granicu. Ta je zamisao izazvala mnoge nesreće, no već rekoh da i nesreća može biti poučna i da je željeznica koliko otrcana, toliko prikladna metafora.

Mogu biti zadovoljni i dobronamjerni putnici iz Münchena u Istanbul, koji će možda biti u prigodi prespavati onu tako dosadnu dionicu između Karavanki i Dimitrovgrada, no sve će biti u redu tek kada lijepe žene budu bez straha čekale noćni vlak na postaji Podlugovi, Bosna i Hercegovina