Davor Kreko kaže da je proces u mlinu vrlo jednostavan. Najvažnijim se čini masivni kameni valjak, koji žito melje nakon što zrna točno određene vlage zdrobe čelični valjci, a onda ih složen splet strojeva usitnjava do brašna. U tom drveno-željeznom labirintu, u besprijekorno povezanom redu smještene su komore za odmaranje i odležavanje brašna, ovlaživanje i sušenje, odvajanje mekinja, poliranje, sanduci, a sve povezano kožnim remenjem što okreću koture
Kada elektromotor iz podruma pokrene sustav starog mlina u Duboševici, elektrika se gasi, a transport žita i brašna kroz pogon preuzima gravitacija i tročlana mlinarska ekipa. Davor, glavni mlinar, nadgleda postupak od vaganja pšenice i kukuruza do miješanja brašna u određene tipove crnog, polubijelog, bijelog integralnog, kukuruznog. Adrijan Benić za desetak sekundi puni vreću od 30 kilograma, važe i pripremi za spuštanje liftom s trećeg kata u prizemlje, gdje Davorov brat Damir od seljaka prima sljedeće tone žita. Đurđi Marton, upraviteljici zadruge Stari Šokac, zabavno je što se ništa ne kvari.
'Svilu za prosijavanje promijenili smo 2004. godine, a ostali dijelovi originalni su iz vremena gradnje', kaže Marton u svom uredu gdje sjedi za stolom također s kraja 19. stoljeća, kada su postavljeni strojevi Ganz es Tara iz Pečuha. Vješti baranjski stolari tada su sagradili drvene konstrukcije, u kojima ni danas nema tragova crvotočine. Drvo kao da štiti neprekidna meljava.
U skladištu ima mjesta za 600 tona žita, a dnevno se samelje sedam tona brašna. Brže ne može, kaže Davor, žele li sačuvati kvalitetu.
'Kada bi valjak mljeo brzinom kao u velikim industrijskim pogonima, brašno bi se pregrijalo i izgubilo okuse i mirise. Zato nakon svakog postupka pšenica mora malo odmirovati', objašnjava.
Duboševački mlin posljednji je u nizu starih baranjskih mlinova, kakvi su brašno proizvodili u gotovo svim selima te istočne regije. Većina ih je zatvorena, dio mlinskih zgrada je porušen, a oprema uglavnom rasprodana. Okružene širokom ravnicom do mađarske granice, Drave i Dunava, na vrata najvećih zgrada u selima kao da je netko nalijepio plakat 'Ne isplati se, nema smisla' i seljački posao prepustio privatiziranim kombinatima. Za duboševački se svojedobno zanimao neki poduzetnik, uvoznik dalekoistočne industrijske robe, kojem bi ovaj prostor idealno poslužio kao skladište.
Za upraviteljicu Marton rad mlina zato nema samo poslovnu vrijednost, nego i kao čuvanje baštine sela, dijela društvenog života u kojem se ljudi okupljaju, dodaju vrijednost proizvodima sa svojih polja i nisu samo bezimeni kooperanti. Marton vjeruje da će ovaj živući muzej zainteresirati putnike, pa planira dograditi prostoriju, mali restoran s duboševačkim jelima od tjestenine, od juha do kruha. Do tada se brašno može nabaviti u prodavaonicama u okolici Duboševice i Belog Manastira, a uskoro i tjestenina jer su stari Šokci nabavili stroj i za taj proizvod.
