Dan nakon prvog kruga francuskih predsjedničkih izbora, kada su konačni rezultati više-manje poznati, samo jedan od desetoro kandidata može zapravo govoriti o nepodijeljenom uspjehu, a to nije socijalistički kandidat François Hollande, čiji je rezultat ostao kod anketno predvidljivih 28,6 posto, već Marine Le Pen s 17,9 posto. Ne samo da je rezultat Nacionalnog fronta nadmašio dobru većinu anketa, već se radi o povijesno najvišem rezultatu ekstremne desnice. Upravo zbog visokog odaziva na izbore (oko 80 posto), uspjeh NF-a ne može se tek svesti pod mantru o odanim biračima desnice i flegmatičnim pobornicima ljevice
Jaki antieuropski i visoko nacionalistički diskurs naišao je očito na snažnu potporu birača, a snage ekstremne desnice, neovisno o konačnom ishodu izbora, imat će barem neko vrijeme bitnu ulogu u političkom životu Francuske.
Stoga nazvati glasovanje u prvom krugu izbora kriznim glasovanjem čini se ispravnim iz niza razloga. Mnogi su tvrdili kako će se ovi predsjednički izbori pretvoriti u referendum za ili protiv Nicolsa Sarkozyja, no malo tko je predvidio da će već prvi krug donijeti takvu polarizaciju glasačkog tijela.
Sarkozy očito nije uspio u svojoj nakani da mobilizira glasače krajnje desnice u prvom krugu, no to zasad ne indicira njegov imanentni poraz u drugom krugu. Pri objavi anketnih rezultata podigao je svoju retoriku zatraživši tri izravne debate s Hollandeom. Hollande, s druge strane, ima razloga za zadovoljstvo, ali ne i za preuranjeno slavlje. Sarkozy se zasad čini usamljenim u političkom pejzažu jer mu nijedan od kandidata nije izrazio direktnu potporu.
Hollande je pak dobio potporu Jean-Luca Mélenchona, aktera krajnje ljevice, kojeg su određeni krugovi željeli vidjeti kao 'trećeg čovjeka' izbora. No završio je kao četvrti s nešto više od 11 posto glasova. Centristički kandidat, s nešto više od 9 posto osvojenih glasova, najavio da će za tjedan dana 'preuzeti svoje odgovornosti' te se izjasniti o potpori ovom ili onom kandidatu.
Prof. Damir Grubiša objašnjava uspon krajnje desnice u Francuskoj kao sindrom krize vodstva, i to u čitavoj Europi. Naime, neofašističke i postfašističke struje rastu upravo u vremenima kada pada povjerenje u vlade, kada istima nedostaje ideje i vizije. Ti se patološki problemi zapadne demokracije daju pratiti po cijeloj Europi.
Eventualna pobjeda Hollandea značila bi konačni krah osovine Sarkozy-Merkel unutar EU-a, koja je, među ostalim, i dovela do katastrofalnog rješavanja dužničke krize u Grčkoj.
Jednako tako, Hollande se zalaže za policentričnu Europu, za razliku od spomenutog dua, okvir koji bi svakako bio pogodniji za Hrvatsku kao novu članicu. No Hollandeova pobjeda nije zagarantirana, smatra Grubiša, a birači desnice mogli bi biti presudan faktor 6. svibnja.
