Bilo je to posljednje ljeto njegove političke nevinosti krajem srpnja 2008. godine, kad je usred američke predsjedničke kampanje tada još tek senator Barack Obama doputovao u Berlin i uz ikonoklastičnu kulisu Siegessäule održao usred Tiergartena jedan od svojih najboljih govora. Obamu je dočekalo oko 200 tisuća Berlinčana, koji su oduševljeno slušali prvog Afroamerikanca s ozbiljnom šansom da osvoji Bijelu kuću, kako govori o hope & change te se činilo da će osam ružnih godina Georgea W. Busha zauvijek pasti u zaborav. I danas taj govor izaziva srsi kada ga se pogleda na Youtubeu, no ujedno i podsjeća koliko je istinita ona konstatacija da se politička kampanja vodi s poezijom dok se vlada s prozom.

Bilo je to - iz današnje perspektive - ljeto nevinosti i za cijeli svijet koji će samo nekoliko mjeseci kasnije upasti u globalnu financijsku krizu izazvanu mućkama bankara s Wall Streeta, a od koje se Europska unija nije ni do danas doista oporavila. Bilo je to ljeto u kojem nije bilo ni rata u Siriji, ni toliko raširenog špijuniranja NSA, ni ISIL-a, ni izbjegličke krize, ni krize eurozone, ni rata u Ukrajini, ni neliberalne demokracije, ljeto tijekom kojega se moglo misliti da se stvari kreću na bolje ili barem ne idu na gore.

Obama je ovih dana ponovno bio u Njemačkoj, prethodno zastavši na jedan dan u Londonu da Britancima poruči kako nije pametno izaći iz Europske unije, no ovaj put nije bilo inspirativne retorike ni oduševljenog skandiranja mladih Nijemaca, nego su ga u Hannoveru dočekali prosvjednici, njih najmanje 30 tisuća kojima se ne sviđa kontroverzni transatlantski trgovinski sporazum TTIP. Obama se ovaj put nije ni nudio držati velike govore vani, nego se kretao unutar zaštićenih zona hanoverskog sajma i u luksuznim rezidencijama, u kojima se u društvu svoje domaćice, kancelarke Angele Merkel, sastao i s premijerima Italije i Velike Britanije te s francuskim predsjednikom.

Američki se predsjednik u svojoj oproštajnoj turneji Starim kontinentom poželio predstaviti kao veliki štovatelj Europe iako je tijekom dva mandata provodio stratešku promjenu vanjske politike SAD-a kroz tzv. pivot prema Aziji. No to je vjerojatno najmanji problem koji Europljani imaju s njime, s obzirom na to da je američka vanjska politika zapalila cijeli Bliski istok i u konačnici rezultirala izbjegličkom krizom, a nekadašnji profesor ustavnog prava koji je žestoko kritizirao ideju imperijalnog predsjednika odlazi u povijest kao nalogodavac stotina duboko problematičnih ubojstava dronovima, bez suda i pravde. Obamine žrtve su i američki državljani, među njima ni kriv ni dužan 16-godišnji Abdulrahman al Awlaki, kojega je hellfire raketa s drona doslovno raskomadala na djeliće.

Obama je došao na svoju oproštajnu turneju u Europu i paternalistički podržao EU. Za razliku od Victorije Nuland, zamjenice američkog državnog tajnika Johna Kerryja, koja je na početku ukrajinske krize pregnantno sažela američki stav svojom izjavom 'Fuck the EU', Obama sada govori - 'Love the EU'. Ali prošlo je osam mučnih godina od ljeta 2008., nade više nema, a sve promjene su bile k lošijem.

Ipak, Obama i dalje ima jednu neupitnu obožavateljicu u Europi, a to je njemačka kancelarka Angela Merkel, što se moglo vidjeti i tijekom boravka američkog predsjednika u Hannoveru. S druge strane, i američki mediji odavno pišu da je Merkel jedina europska političarka koju Obama doista cijeni (uostalom, dodijelio joj je svojedobno najveće američko odličje). To sigurno nije britanski premijer David Cameron pa se čini kako je the special relationship između SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva u međuvremenu nadmašilo Deutsch-amerikanische Freundschaft.

Međusobnu političku simpatiju Obame i Merkel nije narušila ni afera s prisluškivanjem kancelarkina mobitela, što je još jedno podsjećanje - poučno i za Hrvatsku - kako se vanjska politika prvenstveno vodi interesima. No ne treba zaboraviti to da nisu ni Nijemci nevinašca kada je riječ o prisluškivanju saveznika - njemački tjednik Der Spiegel svojedobno je objavio kako je njemačka tajna služba BND prisluškivala Hillary Clinton dok je bila Obamina inoministrica. Ključni je moment u cijeloj priči to što se tada nitko u Njemačkoj nije upustio u optuživanje novinara za veleizdaju jer pišu o radu domaće špijunaže; u razvijenim je demokracijama jasno da je posao medija izvještavati o stvarima od javnog interesa, a ne po diktatu nacionalnog.

Jedino konkretno što je Obama ovaj put ponudio Europi jest ubrzavanje pregovora o duboko kontroverznom TTIP-u, što bespridržajno podržava i Merkel, ali ne i većina Europljana, barem onih koji su svjesni toga što taj sporazum o trgovini i investicijama donosi sa sobom. Ironično, što se Europska komisija trudila biti više transparentna oko pregovora o TTIP-u, to je rastao otpor sporazumu. Dapače, nametanje TTIP-a Europljanima od strane briselskih institucija i pod vodstvom Njemačke, a sve za ljubav SAD-a, bilo bi još jedan čavao u kovčegu EU-a, krunski primjer demokratskog deficita koji je već opasno rasklimao Uniju. Za Amerikance je TTIP, kako će upućeni u Washingtonu reći, ‘ekonomski NATO’, što pak u Europi sve više izaziva alergijsku reakciju a ne oduševljenje. Naročito u Njemačkoj, u kojoj javnost i politika nisu samo polarizirani oko izbjegličke krize, nego i o od Amerikanaca forsiranom zaoštravanju odnosa s Rusijom. Obamino plediranje za TTIP zapravo može dovesti samo do još većeg otpora jer je proteklih osam godina skinulo svu pozlatu i s njega i s Europske unije, oboje - da cinično podsjetimo - dobitnika Nobelove nagrade za mir.

Bilo bi zanimljivo da se Obama ovaj put odlučio za oproštajni govor ispred berlinske Siegessäule. Vjerojatno bi opet došlo 200 tisuća ljudi, ali u najboljem slučaju s trulim rajčicama u rukama. U najgorem, Berlin bi gorio kao da je Prvi maj ili Povorka ponosa u Beogradu.

S druge strane, postoji jedan Amerikanac kojega bi Nijemci ekstatično dočekali kao heroja, kao što su dočekali Obamu 2008. To je, naravno, Edward Snowden, kojega Obama pod optužbom veleizdaje želi doživotno zatvoriti jer je svijetu razotkrio šokantne razmjere globalnog špijuniranja američke tajne službe NSA. Naime, Snowden je pravi primjer američke izuzetnosti i spremnosti žrtvovanja za slobodu kao najveću vrijednost. Obama je - jasno je nakon dva mandata u Bijeloj kući - samo još jedan američki predsjednik i ništa više od toga.