Bugojansku skupinu oformilo je i organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna emigrantska organizacija koja je osnovana 1961. godine u Australiji te koja je djelovala u Europi i Sjedinjenim Državama. Glavni cilj HRB-a bio je rušenje SFR Jugoslavije dizanjem sveopćeg ustanka Hrvata te obnova Nezavisne Države Hrvatske.

HRB je, naime, nakon gušenja MASPOK-a i Hrvatskog proljeća potpuno pogrešno vjerovao kako je u Hrvatskoj nastala povoljna klima za podizanje oružanog ustanka. Riječ je, pojašnjava Hrvoje Klasić, o organizaciji sličnoj onima koje su i ranije osnivali radikalni hrvatski emigranti, a koji su zbog novonastalih okolnosti izbjegavali pridjev ustaški. O njima se, nadodaje profesor povijesti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, budući da su ih osnivali bivši dužnosnici NDH i pripadnici ustaške vojske, koji su slavili 10. travnja i veličali Antu Pavelića, slobodno može govoriti kao o ustaškim organizacijama.

Klasić podsjeća kako su slične skupine počele djelovati nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Među njima bila je ona Eriha Lisaka, ustaškog časnika koji je 1945. godine ilegalno ušao u novonastalu Jugoslaviju kako bi izvidio situaciju i ocijenio okolnosti za podizanje ustanka protiv komunističkih vlasti. Lisak je vrlo brzo otkriven, ali kako nije stigao popiti bočicu s otrovom, osuđen je na smrt vješanjem.

Godinu poslije uslijedila je akcija Gvardijan, koju je predvodila skupina Božidara Kavrana i Ljube Miloša, a koja je propala nakon što je jugoslavenska tajna služba infiltracijom uspjela uhititi članove na Papuku. Druge skupine u istoj akciji uhićene su na sadašnjoj slovensko-austrijskoj granici, a pripadnici su osuđeni na smrt ili dugotrajne kazne zatvora.

Udar na turističku sezonu

U ljeto 1963. godine djelovala je skupina Tolić-Oblak izvršivši diverziju na željezničkoj pruzi kod Delnica, ali je vrlo brzo otkrivena, a njezini pripadnici osuđeni na dugogodišnje robije. Jedanaest godina kasnije na području Gospića djelovala je skupina Matičević-Prpić, čija su dvojica pripadnika ubijena nakon napada na časnike državne sigurnosti. Tportalov sugovornik ukazuje na to da je sličnih terorističkih akcija ustaških gerilaca idućih desetljeća bilo nekoliko stotina, podjednako u bivšoj Jugoslaviji te Europi.

No, dodaje Klasić, jugoslavenske tajne službe uspjele su se infiltrirati u većinu tih skupina, pri čemu su imale pomoć dijela pripadnika hrvatske emigracije koji su surađivali s Udbom, a kasnije i sa Službom državne sigurnosti (SDS). Stoga su, ističe Klasić, spriječeni, primjerice, pokušaji trovanja vodovoda u Beogradu i postavljanje bombi na plažama duž jadranske obale, kojima su teroristi htjeli uništiti turističku sezonu.

Pripadnici Bugojanske skupine, koju su činila 19-orica emigranata, većinom su dolazili iz Australije, a predvodili su je Ambroz Andrić i Pavo Vegar. Obučavali su se desetak dana pred polazak u akciju u kampu tik uz tadašnju jugoslavensko-austrijsku granicu.

U obučnom kampu u štajerskom Garanasu okupila su se 23 borca, ali nisu svi pošli u borbu jer je austrijska policija najprije uhitila dvojicu gerilaca, a od akcije je odustao jedan pripadnik HRB-a. Jedan pak sudionik nije ni bio predviđen za izravnu akciju, već je ostao uz granicu kao logistička potpora. U njoj je trebao sudjelovati i glavni tajnik HRB-a Josip Senić, ali ga je Udba smaknula tri mjeseca prije.

Velik podbačaj Udbe

Skupina 20. lipnja 1972. prelazi granicu kod Dravograda te otima kamion s mineralnom vodom i vozača Franca Habernika, s kojim su se dovezli do krajnjeg cilja – planine Raduše između Bugojna i Gornjeg Vakufa.

Teroristi nakon tri dana dolaze na odabrano mjesto te potom puštaju slovenskog vozača na slobodu, zaprijetivši mu da će mu, u slučaju da prijavi otmicu, pobiti obitelj. Unatoč prijetnjama, vozač odlazi na policiju te je ispričao što mu se dogodilo, nakon čega snage sigurnosti shvaćaju što se događa i pokreću akciju.

Govoreći o početku akcije, Klasić opovrgava pojedine tvrdnje kako je jugoslavenska tajna služba otprije znala za njihov dolazak, ocijenivši da ona zasigurno ne bi riskirala i dopustila da dođe do ljudskih žrtava, prije svega u vlastitim redovima.

'Nedugo nakon dolaska na početnu točku na Raduši, za teroristima započinje potjera u kojoj sudjeluje nekoliko tisuća pripadnika vojske, policije i Teritorijalne obrane. Prvi oružani sukob izbio je već 25. lipnja, a u njemu gine četvero terorista te dvojica policajaca.

Već iduće noći kod sela Rumboka izbija novi oružani sukob u kojem je poginulo osam pripadnika Teritorijalne obrane te jedan terorist. Ostatak gerilske skupine zatim se raspršuje i pokušava se spasiti bijegom', nastavio je iznositi tijek događanja Klasić. Pritom dodaje kako je akcija u kojoj je likvidirana većina pripadnika skupine dovršena 24. srpnja 1972. uhićenjem preostale četvorice.

Riječ je o Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću, kojima je suđeno na vojnom sudu u Sarajevu. Prva trojica osuđena su na smrt strijeljanjem, izvršenim iduće godine u Rakovici kod Sarajeva, dok je Ludvig Pavlović pomilovan kao mlađi punoljetnik te je osuđen na 20 godina zatvora. Nakon izdržane kazne pušten je na slobodu, a poginuo je u Hercegovini u rujnu 1991. u nikad razriješenim okolnostima.

Otrovati Beograd i zamračiti Zagreb

U razgovoru za tportal Klasić je kazao kako pripadnike skupine, prema njegovu mišljenju, neosporno treba smatrati teroristima.

'Riječ je, naime, o osobama koje su pripadali skupini što je planirala otrovati vodovod u Beogradu i postaviti eksploziv na jednoj zagrebačkoj trafostanici, čime bi stradali brojni potpuno nevini ljudi, a što ubačene pripadnike HRB-a neosporno čini teroristima, ne herojima i mučenicima, kako ih neki žele prikazati', ističe Klasić.

'Oni su sami sebe nazivali teroristima, a tako su ih nazivale i vlastite organizacije, kao i tajne službe država u kojima su ilegalno djelovali. To dokazuje i njihovo djelovanje jer su oružanim napadima i diverzijama planirali napasti međunarodno priznatu državu što je vodi osoba kojoj dvije godine prije akcije u posjet dolazi američki predsjednik Richard Nixon i koja godinu dana prije akcije stupa u odnose s Vatikanom', kaže Klasić.

Govoreći o naravi i namjerama skupine, Klasić naglašava kako dio javnosti pogrešno percipira 'bugojance' kao požrtvovne heroje, prisnažeći svoje stajalište riječima da 'pokušava zamisliti reakcije kada bi neka skupina iz Srbije odlučila upasti na teritorij Hrvatske radi uspostave Srpske Krajine'.

Povjesničar otkriva kako je imao prilike čitati zamolbe za pomilovanjem četvorice uhvaćenih pripadnika skupine, koje zbog dva detalja posebno upadaju u oči. Klasiću je, naime, interesantno to da su molbe pisane na vrlo nepismenom hrvatskom jeziku, dok se iz njih, smatra, iščitava kukavičluk.

Čitanje Ćopića ususret streljačkom vodu

'Sva četvorica su molila milost, osuđivali jedni druge, međusobno se nazivali banditima. Jedan od njih čak ističe da je počeo čitati knjige o NOB-u, Branka Ćopića i njegove 'Orlovi rano lete', te kako je tek tad počeo shvaćati da je bio zaveden i manipuliran. Vjerojatno se rigidnim desničarima neće sviđati kada bih počeo spominjati neke prave heroje koji su pred samim streljačkim vodom ili vješalima prkosili smrti. Dovoljno se sjetiti kako su na mučenja i smrtne presude reagirali Rade Končar i Stjepan Filipović, a koji su danas proglašeni izdajicama i slično', smatra Klasić.

Dodaje i kako svako današnje obilježavanje i slavljenje pripadnika Bugojanske skupine smatra neprikladnim, ali ga pritom ne čudi to da se 'takve osobe slave u današnjoj Hrvatskoj'. Začuđuje ga pak odbijanje njihovih zagovaratelja da ih se nazove teroristima. 'Što oni doista i jesu jer naoružani upadaju u međunarodno priznatu i suverenu državu, u kojoj namjeravaju ubijati pripadnike policije i vojske te države, što su oni doista i činili', nastavlja Klasić.

Zanimljivo je kako pripadnici skupine nisu naišli na očekivanu dobrodošlicu među Hrvatima, za koje su smatrali da će im se bez razmišljanja pridružiti u podizanju ustanka. Klasić ocjenjuje kako su pripadnici skupine nasjeli na priču osnivača HRB-a kako je sve spremno za ustanak i da ih hrvatski narod, kojem je dosta Jugoslavije i Tita, željno iščekuje.

'Terorističke akcije poput ove pokretali su mnogi diljem svijeta, počevši od PLO-a, IRA-e, ETA-e, Baader-Meinhofa, a osobe koje sudjeluju u takvom činu moraju biti svjesne onoga što slijedi ako dođe do okršaja. Tako je bilo i u slučaju Bugojanske skupine', zaključuje Klasić.