Sokrat je otvoreno kritizirao atensku vlast koja je tada tonula u osrednjost, površnost, korupciju i ozbiljno je počela naginjati totalitarizmu. Smatrao je da službenici moraju biti oličenje vrlina.

Također se protivio praznovjerju koje je uočavao u tadašnjem tumačenju grčke mitologije, smatrajući da se odnos ljudi i bogova ne svodi na razmjenu usluga, već da su centar pobožnosti pravednost i pravda.

Sokrat je za Atenu bio spreman umrijeti, a takvu su mu sudbinu namijenili i njegovi suci optuživši ga da kvari atensku mladež. Nije mu sudio domaći, atenski sud, već arhonti i helijasti, suci zaduženi za prijestupe počinjene protiv države.

Tužiteljstvo je tražilo smrtnu kaznu, a obrana je predlagala izgon ili gubitak građanskih prava. No Sokrat za to nije htio čuti.

Ili sve ili ništa. Smatrao se nevinim, nije dopuštao opciju krivnje s blažom kaznom. Ili smrt ili potpuna amnestija.

Slično je i Praljak tražio od svojih odvjetnica. Jedina opcija da ode iz Haaga za njega je bila ona u slučaju oslobađajuće presude, iako je mogao ubrzo izaći na slobodu s obzirom na to da je proveo gotovo dvije trećine određene kazne u pritvoru.

Sudsko vijeće u Sokratovom slučaju činila je porota od 501 osobe. Proglašen je krivim s 281 glasom za.

Ubio se u zatvorskoj spavaonici ispivši napitak od kukute. Riječ je o biljci sa smrtonosnim otrovom koja je u antičko doba bila poznata kao sredstvo za izvršenje smrtnih kazni.

U jednom od posljednjih intervjua prije odlaska u Haag 2004. Praljak je kazao: 'Jednom sam rekao da neću bježati. To je moćna institucija. Što ću ja dobiti, kakav će taj križ biti, ja sam vam odgovorio. Kakav god on bio, (...) ja ću taj križ ponijeti. Nije to samo žrtvovanje, ja se tamo ne idem samo žrtvovati. Mene žrtvuju, mene žrtvuju Molosi, neke zle sile koje sam ja proučavao od Sokratove obrane od smrti na ovamo, pa svih Shakespearovih tragedija pa sankilota, pa hugenota, pa tako dalje'.