'Teško je prihvatiti to da pokapaš dvije kosti. Ja, kao majka, nisam rađala sina s dvije kosti. Ja sam rodila i glavu i ruke i noge, ali ih nažalost nema. Sve majke koje, kao i ja, pokapaju svoju djecu pokopat će dvije, tri kosti ili pola svog djeteta. To je genocid nad genocidom', započela je svoju bolnu priču Munira Subašić. S voljenim Nerminom rastala se 12. srpnja 1995. u Potočarima, kada je svoga susjeda Milisava Gavrića molila

da ne vodi njenog sina u smrt. Držala je sina za jednu ruku, dok ga je Gavrić vukao za drugu. 'Sjećam se moga sina, uplašenih njegovih očiju koje su već bile umrle od straha. Rekao mi je drhtavim glasom: 'Mama, idi, nemoj se brinuti, sve će biti u redu.' Osamnaest godina je prošlo, ja sam dobila dvije kosti. Imat ću ploču na kojoj će pisati da sam imala sina Nermina, da sam ga rodila u Srebrenici i da je ubijen u Srebrenici. Ta će ploča govoriti da je postojao moj Nermin', kazala je Munira, dodajući da će živjeti u nadi da će jednog dana pronaći još kostiju svoga sina.

Tisuće majki pronalaze dijelove tijela svojih najmilijih u sekundarnim ili tercijarnim masovnim grobnicama, u koje su ih pripadnici Vojske Republike Srpske zatrpavali nakon što su prekopavali primarne grobnice kako bi prekrili tragove zločina. Subašić je godinama živjela u nadi da je njen sin živ. Nakon što je pronašla dvije Nerminove kosti i dobila potvrdu da je mrtav, još se ne može pomiriti sa sudbinom svog djeteta. 'Kada su mi rekli da je moj Nermin pronađen i identificiran, to sam doživjela kao da je tek ubijen. Pokosilo mi je dušu, zujalo je sve oko mene. Zahvalila sam dragom Allahu da sam našla te kosti. Kažu da je rat u BiH završen prije 18 godina, ali nama majkama još traje. Borimo se da pronađemo masovne grobnice, jednu kost, da zločinci imaju imena i prezimena kao što ih imaju žrtve. Pitam se zašto je ubijen, on nije bio ništa kriv. Moj sin je želio samo jedno - da bude živ, da ima svoju obitelj, da se raduje. Kad su oteli mog sina, mog muža, tisuće naše djece, i mi majke smo same umrle. U tom trenutku se izgubio osjećaj za sve', rekla je Munira kroz suze.

Bol za djetetom je pregolema. Ni nakon 18 godina ništa na svijetu je ne može obradovati. 'Imam još jednog sina koji je živ. Ali da ih imam 50, Nerminovo mjesto je prazno. I u duši, i u srcu, i u mome životu. Nikad majka ne može razdvojiti nijedno dijete. Svako dijete ima svoje mjesto u srcu svoje majke', istaknula je Subašić. Godinama su Majke Srebrenice hodale i tražile svoju djecu. Govorili su im da su svi ubijeni i da nema preživjelih. Ipak, uvijek je postojala nada da su negdje daleko i da se ne mogu javiti. Nakon što je otišla u identifikacijski centar da vidi kosti svoga sina Munira je dugo razmišljala hoće li dati dozvolu da se one pokopaju. Onda je shvatila da, ukoliko ona, koja je predstavnica drugih majki, to ne bude dozvolila, neće ni ostale majke.

'Smogla sam snage. Svaki dan pijem tablete da bih se mogla normalno ponašati. Odlučila sam krenuti u Tuzlu, a sa mnom su išle i neke majke koje su doživjele i goru sudbinu nego ja. Kadira Gabeljić, koja je imala dva maloljetna sina i muža, također je dala podršku da se pokopa nekoliko njihovih kostiju', pojasnila je ona. Kao predvodnica žena koje se godinama neumorno bore za istinu i pravdu, Munira žali za majkama koje nikad neće pronaći kosti svoje djece, niti će znati gdje su ukopani. Tješi je što će sada bar znati gdje je mezar njenog sina.

'Nakon 18 godina dobit ću ono što sam željela poslije saznanja da su svi mrtvi. Ispunjava se jedan dio moga rada. Ipak, tuga je jača od svega. Nekad kažem da se i ovo srce otvori, pa da iz njega izađe sve što je žalosno', rekla je i poručila svim majkama svijeta da rađaju djecu koja će znati voljeti, cijeniti i poštovati druge i drugačije. Sve ove godine nju i njene majke održala je vjera u Boga i inat. 'Da se nismo digle nas pet, šest majki da pokrenemo lavinu ostalih nikad se ne bi dogodilo priznanje genocida u Srebrenici. Nikad ne bi zločinac odgovarao za genocid, ne bi bilo toliko presuda. Sam dragi Allah je odredio nas da ovo radimo. Ja imam 65 godina, ali još uvijek imam snage i volje, i mislim da ne postoji brdo na svijetu da ga ne bih mogla razbiti', odlučna je Subašić.

Nekada je razmišljala da se povuče iz svega kada pronađe svog Nermina. Ali s dvije kosti, ona nije pronašla svoje dijete. Mora se nastaviti boriti da kosti njenog sina budu kompletirane. 'Bilo bi nepošteno da ostavim druge majke. Jedne prilike sam rekla da mi je dosta svega. Onda je ustala jedna majka koja mi je rekla da nije pronašla svoja tri sina, ali da je uz mene već 18 godina i da mi nikad ne bi oprostila da ja imam ploču, a ona ne. To je značilo da moram ići dalje', poručila je. Ponosna je na sve Bošnjake, a posebno na preživjelu djecu Srebrenice, u čijim srcima tokom 18 godina nikada nije osjetila mržnju. Nijedno dijete Srebrenice nije se nikada osvetilo, iako su u najranijoj dobi doživjeli to da ostanu bez svega na svijetu. Nakon pada Srebrenice, zaštićene zone UN-a, ostalo je 5.000 djece siročadi.

Iako je svjesna da pravda nikada neće biti zadovoljena, Subašić je uvjerena da će Majke Srebrenice nastaviti boriti se, tražiti pravdu, buditi uspavane bosanskohercegovačke političare i obične građane. Udružile su se s brojnim organizacijama žena u svijetu i neće se smiriti dok ne budu odgovarali svi koji su počinili zločine. 'Svi koji umru, ako ne budu odgovarali na ovom svijetu, hoće na onom. Smiraja nema, ali mezarje i ploče u Potočarima, zabilježena imena da su naša djeca živjela, donosi nam dio smiraja. Dio pravde će biti zadovoljen kad oni koji su činili genocid javno progovore. Možda ja to neću dočekati, ali mislim da mnogi od njih ne mogu mirno spavati', zaključila je predsjednica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa Munira Subašić u razgovoru s novinarom Agencije Anadolija.