Klinac pokušava voziti bicikl. Vrluda, gubi ravnotežu, pada i preplašeno tuli. Pritrče mu roditelji, pomažu mu ustati, a mama briše prašinu s ranjenog koljena...

'Djeca su majstori učenja. Njihova metoda je metoda pokušaja i pogrešaka i u toj su tehnici bolji od nas. Nitko kao klinac ne doživi toliko neuspjeha i ne uči toliko brzo', piše Daniel Jay Millman, američki publicist i predavač na temu osobnog razvoja i gradnje ljudskog kapitala.

E, a onda na scenu stupaju roditelji, dvojeći: Jesu li pogreška i neuspjeh pozitivna prilika za učenje i rast ili je riječ o negativnom iskustvu koje otežava uspjeh? Pa pritom mališanu posrnulom na biciklu kažu:

a) Nije to za tebe. Mogao si slomiti nogu ili ruku. Bolje je da se okaniš bicikla.

b) Nije to ništa. Ako želiš naučiti voziti, sjedni i kreni dalje...

Način na koji mame i tate odgovaraju na te dvojbe uvelike utječe na to kako će i hoće li djeca misliti da svoju inteligenciju i sposobnosti mogu poboljšati kroz ustrajan i naporan rad, kaže nova studija kalifornijskog sveučilišta Stanford, objavljena u časopisu Psychological Science. Njome psihologinje Kyle Haimovitz i Carol Dweck pokušavaju odgovoriti na staro pitanje kako učiti djecu da je, prema onoj japanskoj, neuspjeh izvor uspjeha, a svaki neuspjeh prilika za novi i pametniji početak.

'Prirodne posljedice' nježan je način na koji ćete reći da djeca moraju činiti vlastite greške. Ali koliko ih smiju činiti u kulturi u kojoj je važan uspjeh pod svaku cijenu, glorifikaciji lažnih uspjeha, instant slave koja dolazi bez stvarnog talenta i truda, sugerirajući da ste vi luzer? Društva u kojem mediji daju više prostora golišavoj curi koja lupa banalnosti, nego doktoru fizike s međunarodnim nagradama; anonimnih likova koji su se provukli na političku scenu da vam kroje sudbinu? I s terorom formalnih školskih uspjeha o kojima ovisi hoćete li studirati ono što vas doista zanima.

Zahvaljujući medijima, svjedoci smo i poplave luzera. Ljudi koji su redali uspjehe, a potom završili u Remetincu. Političara koji su bljesnuli i nestali sa scene. Celebritija za jednokratnu uporabu. Ljudi koji se razvode i ne plaćaju alimentaciju za djecu. Onih koji su pokušali i propali u biznisu. Tenisača koji su padali i dizali se.

'Roditelji su kritična snaga u razvoju djeteta kada je riječ o formiranju njihovih motivacija i mentalnog sklopa koji određuje odnos prema neuspjehu, šaljući im od ranoga

djetinjstva poruke o tome što je neuspjeh i kako odgovoriti na njega', kaže Carol Dweck.

Ako vam dijete dođe iz škole s dovoljnim iz matematike, vaša reakcija utječe na to kako ono doživljava vlastitu sposobnost učenja.
Dobronamjerni i utješni odgovor 'u redu je, što možemo, ti si ipak bolji u jeziku' nije najbolja strategija, jer može slati poruku da je bolje odustati tamo gdje si doživio neuspjeh, nego se suočiti s problemom i učiti iz grešaka, objašnjava Kyle Haimovitz.

Ispitivanjem roditelja (mahom visokoobrazovanih majki) i njihove djece u četvrtom i petom osnovne, istraživačice su došle do zaključka da dječja percepcija onoga 'biti pametan' nije povezana s time kako roditelji percipiraju inteligenciju, nego kako reagiraju na neuspjeh. Pokazalo se da su djeca roditelja koji neuspjeh prihvaćaju kao nešto negativno i tešku prepreku ka uspjehu, mnogo sklonija uvjerenju da je inteligencija fiksna i da se ne može prilagoditi novim izazovima. Što roditelji više vjeruju da je neuspjeh slabost, vjerojatnije je da će se djeca više usredotočiti na ocjene i formalne rezultate, nego na stvarno učenje i usavršavanje. Roditelji koji neuspjeh djeteta na nekom testu vide kao nešto negativno, više brinu o njegovim sposobnostima i više ga tješe. Oni pak koji neuspjeh vide kao novu priliku za učenje, pitat će dijete što je naučilo iz testa, što još može naučiti i pitati nastavnika za savjet kako dalje. U različitim kulturama odnos uspjeha i neuspjeha različito se doživljava, a odnos djeteta prema neuspjehu ovisi i o njegovu temperamentu i kako reagira na frustraciju, ali i onome što nesvjesno upija od svoje okoline kao samorazumljivo.

Koliko se bojimo neuspjeha, najbolje pokazuje svojedobni zahtjev britanskog sindikata učitelja da se u školi riječ 'neuspjeh' zamijeni izrazom 'odgođeni uspjeh'.

Nakon izgubljene nogometne utakmice školske momčadi njihovih sinova, dvije mame se dogovaraju kako će ih tješiti izgovorom da je rezultat bio tijesan, ali je presudio pristrani sudac. Kao da slušate naše sportske TV-komentatore. 'Mamina zlata' tako provode djetinjstvo uz stalno oduševljeno 'oh, ah, bravo', u 'Zvjezdicama' im se žiri klanja do poda, u školi ih puno ne testiraju, za sve se nađe izgovor, pa prvi gorak okus neuspjeha može ih lupiti tek na fakultetu, radnom mjestu ili u ljubavnoj vezi. A onda prilično boli.

'Djecu treba priviknuti na konstruktivnu kritiku, što prije, to bolje, jer bez suočavanja s neuspjehom ili greškom neće sazreti', ponavlja britanski psiholog Tim Elmore.

Na tom tragu je i američki voditelj Teatra za mlade u Indianapolisu, Justin Wade. Umjesto slatkorječive utješne potpore, on prema polaznicima, od predškolske djece do maturanata, ima kritički pristup i prema njima se odnosi kao prema odraslim partnerima, ne dozvoljavajući roditeljima pristup na audicije i probe.

'Djeca vole da ih se uzima ozbiljno, a kada ih uzmete ozbiljno počinje prava edukacija. Teže je surađivati s roditeljima negoli s djecom, jer živimo u kulturi u kojoj svatko očekuje nagradu', kaže Wade.

U namjeri da objasne važnost prihvaćanja vlastitih grešaka, američki su 'greškolozi' razvili cijelu filozofiju neuspjehom do uspjeha. Literatura samopomoći na tu temu uporno se deblja, a svako malo neka uspjela ličnost poput JK Rowling na javnim istupima priznaje posrtanja na putu do Olimpa.

Jedan od dojmljivih primjera je iskustvo Allana Savoryja. U traženju rješenja za oživljavanje pustinjskih predjela u Africi, taj cijenjeni američki biolog i danas javno ispovijeda grešku koju je glavom platilo 40.000 slonova! Naime, nakon studija i stručnog usavršavanja, mladi je Savory stigao u današnju Zambiju da pomogne podići nacionalne parkove. Ljudi su iseljeni sa zemlje u korist rezervata divljih životinja, ali je brzo primijećeno da se tlo puni gustom, jalovom travom, ne dopuštajući rast ostaloj vegetaciji i pretvara ga u pustoš. Prema teoriji travu je treblo spaliti, što je mladi biolog učinio, te smanjiti broj životinja, što je prema njegovoj preporuci učinila zambijska vlada smaknuvši 40.000 slonova. Rezultat? Pustinja je postala još pustija. Rješenje je nazreo mnogo godina kasnije vidjevši na nekoj farmi kako se tlo na kojemu pase stado ovaca odlično oporavlja. I još čeka odgovor na pitanje zašto zemlja postaje pustinja, kada je se pusti da se suviše odmara.

'Bila je to najveća greška koju ću pamtiti do kraja života', kaže Allan Savory, žaleći za kolateralnim žrtvama njegova neuspjeha.

Svaki neuspjeh boli, ali onaj tko ne griješi, taj ništa ni ne radi. Teško je podnijeti neuspjeh, ali još je teže nikada ne pokušati uspjeti, pa stoga vašemu klincu vrijedi reći: kada padneš, popravi krunu i kreni dalje.