Kako su tvrdili povjesničari iz 19. i početka 20. stoljeća, uzdar Grgur Tepečić bio je borac za demokraciju te očuvanje prava i sloboda zagarantiranih Zlatnom bulom pa je 24. travnja 1618. podignuo pobunu protiv nametnute oligarhijske gradske vlasti plemića i bogatih građana, no nakon četiri godine vladavine izgubio je život. Tepečić je tako pretvoren u urbanog Matiju Gupca ili čak zagrebačkog Perikla, međutim kasnija povijesna istraživanja skinula su s njegova lika svu pozlatu, a na koncu mu dokinula i mučenički status.

Pažljivijim čitanjem povijesnih izvora i njihovom interpretacijom u širem povijesnom kontekstu, utvrđeno je da Tepečić nije četiri godine vladao Zagrebom, kao što nije bio ni demokrat ni pučki tribun koji se borio za prava nižih društvenih slojeva, već častohlepan čovjek koji nije bio zadovoljan svojim položajem u novom sustavu vlasti u Gradecu.

Povjesničar Marijan Lipovac u razgovoru za tportal ističe kako kroz priču o Tepečiću i njegovoj 'pobuni' na vidjelo izlaze mnogo krupniji događaji i procesi koji su se u to vrijeme zbivali u Zagrebu i Hrvatskoj, a u kojima su osobe poput tog buntovnog uzdara bile samo pijuni u rukama moćnijih.

Razdoblje velikih strukturalnih promjena

Kraj 16. i početak 17. stoljeća razdoblje je velikih promjena u strukturi Gradeca, a on je od 1242. uživao prava slobodnog kraljevskog grada i time bio izuzet od vlasti hrvatskog bana i bio podređen jedino kralju, uz vlastitu samoupravu. Lipovac podsjeća kako su, prema statutu, svi muški stanovnici Gradeca svake godine 3. veljače, na blagdan gradskog zaštitnika, svetog Blaža, birali gradsku upravu koja se sastojala od osam prisežnika i 20 vijećnika kojima je na čelu bio gradski sudac.

>>> Nova atrakcija u Zagrebu - gornjogradska dvorišta

'Događalo se da sudac i ostali dužnosnici budu birani više puta uzastopce, ali ipak je bio zadržan demokratski oblik izbora kako bi se spriječilo da vlast i formalno postane oligarhijska ili čak nasljedna. Među građanima se s vremenom počinju javljati klasne razlike i bogatiji su počeli prisvajati gradske službe, ali statut im je priječio to da se njihovo bogatstvo pretvori u stalešku prednost i zadržana je jednakost svih građana. Prema odluci iz 1383., član gradske uprave mogao je postati svaki građanin ako je više od tri godine uživao građansko pravo. Time se Gradec želio zaštititi od prevelikog utjecaja izvana, posebno plemstva i velikaša, kojih je međutim s osmanlijskim osvajanjima u Gradecu bilo sve više, kako stranaca tako i sitnih plemića iz Zagorja i Turopolja', kazuje vrsni poznavatelj zagrebačke povijesti.

Njima demokratski sustav koji je vladao u Gradecu nije bio po volji i nastojeći zadržati svoje plemićke povlastice težili su dokidanju postojećeg sustava te uvođenju novog, onog koji bi im, kao povlaštenom staležu, omogućio vlast u gradu. Prema navodima našeg sugovornika, njihovi planovi poklapali su se s težnjom bogatijeg i uglednijeg građanstva kojem nije odgovarala jednakost u pravima s nižim slojevima. Saveznik tih viših građanskih slojeva postat će sam kralj koji je heterogenu Habsburšku Monarhiju sastavljenu od niza zemalja s vlastitim pravnim sustavom želio pretvoriti u što je više moguće jedinstvenu državu sa središnjim institucijama u Beču, u kojoj bi sva vlast bila u njegovim rukama.

'To je nužno značilo ograničavanje prava plemstva i gradova, čije srednjovjekovne povlastice više ne odgovaraju aktualnom trenutku, što je za sobom povlačilo i promjene u gradskoj samoupravi. U Hrvatskoj je bilo pet slobodnih kraljevskih gradova (Varaždin, Gradec, Križevci, Koprivnica i Senj) i njima je u ime kralja upravljao tavernik, a tu je dužnost od 1603. do 1608. obnašao Toma Erdödy, bivši hrvatski ban i proslavljeni pobjednik u bitki kod Siska 1593. On je još kao ban dobro upoznao prilike u Gradecu i sve slabosti njegove uprave te je bio pobornik oligarhijskog načina upravljanja, kakav je bio uveden u nekim gradovima Ugarske i Austrije', pojašnjava Lipovac.

>>> Čekaju da se rodi novi Matija Gubec

Kao tavernik, Erdödy je došao u poziciju da u Gradecu uvede novi sustav kojim se vlast više ne bi demokratski birala svake godine, nego povjerila nekolicini doživotnih senatora, a u tome je očito imao potporu kraljevskog dvora. I 2. veljače 1607., dan prije uobičajenog termina, skupština koju je činilo 80 građana prihvatila je novi statut i umjesto prisežnika izabrala 12 doživotnih senatora.

Građanski otpor protiv oligarhije

No među građanima se pojavio otpor zbog nametanja oligarhijskog sustava upravljanja, ali nije bio toliko snažan da bi nezadovoljnici mogli skinuli izabrane senatore. Tportalov sugovornik ističe kako je među izabranim senatorima bio i uzdar Grgur Tepečić, što je bio dovoljan dokaz da on nije bio nikakav demokrat i protivnik novog sustava, no događaji koji su uslijedili 1608. pokazuju da očito nije bio zadovoljan svojim statusom i da su mu ambicije bile veće.

'Te godine na Blaževo trebao se birati samo novi sudac (jer senatori su bili doživotni), međutim nezadovoljni građani svrgnuli su senatore i opet uveli stari poredak, koristeći Erdödyjevu odsutnost i stanje u državi u kojoj je bjesnio sukob između cara i kralja Rudolfa II i brata Matije. Tepečić je postao dekan, tj. vođa prisežnika koji su svi bili iz redova obrtnika. No krajem godine situacija se promijenila – Matija se 19. studenog okrunio za kralja, a za hrvatskog bana postavio upravo Erdödyja, koji ga je izvijestio o događajima u Gradecu. Matija II je stoga imenovao komisiju za uređenje prilika u Gradecu i dao joj naputak što da radi', ističe Lipovac, dodajući kako je komisija 3. veljače 1609. optužila vođe pobune da su ukinuli senatorsku čast i izabrali prisežnike, i to ljude 'najnižeg roda i staleža'.

Zaključak komisije bio je da treba opet uspostaviti senatorski red i senatorima su proglašeni 'odlični, mudri i obzirni'. Vođe prevrata iz 1608. osuđeni su na smrt, međutim smrtna presuda ipak se nije izvršila. Bez težih posljedica prošao je i Tepečić, ali više ga nije bilo u novom senatu. Donesen je i novi statut kojim je propisano da će se svima koji bi bili protiv njega oduzeti kuća i sva imanja, da će biti proglašeni nepoštenjacima, izdajicama domovine i protjerani iz grada.

Nakon ostavke jednog senatora na njegovo je mjesto 1611. izabran Tepečić te je čak postao dekan. Sudjelovanje u pobuni mu je očito bilo oprošteno pa je 1614., 1617. i 1618. izabran i za suca. Stariji povjesničari u tome su vidjeli uspjeh 'pučke' nasuprot 'gospodskoj' stranci, no neka podjela na dvije skupine je očito postojala i to tako da se nije zaboravilo tko je 1608. bio na čijoj strani. Pokazalo se to u srpnju 1617., kad je senator Juraj Mihlović iz nepoznatih razloga u Pustom dolu na Medvednici napao prisežnika Blaža Cvetušića i zatvorio ga u tamnicu u Šestinama.

>>> Naoružajte se dobrim raspoloženjem i pravac u Stubicu na fajt

Cvetušić je bio jedan od vođa pobune i napad je očito bio povezan s tim. Mihlović je bio tužen gradskom sudu, ali ne znamo kako se proces odvijao. I tu počinje priča o Tepečiću kao navodnom vođi gradečkih 'demokrata' i protivniku oligarhije. Kao osvetu zbog napada na Cvetušića, Tepečić je 24. travnja 1618. napao Mihlovića, kao i senatora Sebastijana Stabea i dekana Stjepana Kudlića. Sa senatorom Ivanom Rekajem pobunio je narod, provalio u kuću u koju se Mihlović sklonio i isprebijao ga. Stabea je počeo mlatiti toljagom, a svu trojicu je pokušao baciti s kule Lotrščak, ali je bio spriječen.

Tepečićev težak incident

Tepečićev čin ranije se tumačio kao početak njegove pobune protiv 'oligarha', no radilo se zapravo o teškom incidentu koji nije mogao proći bez posljedica. Lipovac podsjeća kako je u vrijeme Tepečićeva napada trajao Sabor u Požunu i vrijedio je salvus conductus, po kojem je svako sudovanje bilo obustavljeno kako bi se svatko mogao slobodno kretati i po potrebi ići na Sabor. Tek u jesen sastalo se povjerenstvo koje je Matija II imenovao još u svibnju i u kojem su bili zagrebački biskup Petar Domitrović, ban Nikola Frankopan i Toma Erdödy, koji je opet obnašao dužnost tavernika. Povjerenstvo je zasjedalo na Gradecu od 29. listopada do 7. studenog i Tepečića, Cvetušića, bilježnika Petra Panpetrića i još nekolicinu 'zbog njihovih vrlo teških i u slobodnim gradovima gotovo nečuvenih zločina za sve vijeke proglasilo nepoštenima te ih proskribiralo i osudilo na izgon iz grada'.

'Tepečić je uz to prozvan palikućom i nametnikom u sudačkoj časti i prognan sa svojim pristašama. Komisija je provela i neke reforme statuta kojima je izborno pravo građana još više suženo. Daljnji Tepečićevi postupci otkrivaju što se zapravo skrivalo iza sukoba dviju grupacija koje nisu razdvajali politički koncepti, nego njihovi zaštitnici iz pozadine. Na djelu je naime bio sukob bana Frankopana i tavernika Erdödyja oko jurisdikcije nad Gradecom. Frankopan se još 1614. pokušao uplitati u poslove Gradeca i Tepečić je očito bio 'njegov čovjek', a Tepečićevi protivnici Erdödyjevi ljudi. Ono što je sigurno je to da se prognani Tepečić za pomoć obratio Frankopanu, nadajući se uz njegovu pomoć ne samo vratiti u grad, nego i opet doći na vlast, i da je Frankopan počeo djelovati u korist Tepečića i svih građana lišenih utjecaja na gradske poslove. Vjetar u leđa dao mu je dolazak na prijestolje novog kralja Ferdinanda II (u ožujku 1619.), s kojim je surađivao tijekom nedavnog rata s Venecijom', smatra tportalov sugovornik.

Kad se 8. svibnja 1619. u Gradecu sastao Sabor, raspravljalo se i o molbi za pomilovanje Tepečića, Panpetrića, Cvetušića i drugova koje je Frankopan oružane doveo u Sabor i dozvolio im da prikupljaju svjedočanstva građana koji se ne slažu s njihovom osudom. Sudac Mihalj Vernić je prosvjedovao i kasnije bio uhićen i odveden, a Frankopan je nad stanovnicima Gradeca zaveo pravi teror. Zabranjivao je da se zatvaraju vrata tijekom trajanja Sabora i tražio da mu se predaju ključevi, tvrdeći da je grad u njegovu vlasništvu dok Sabor zasjeda.

Vojska hara Gradecom

U Gradec je doveo i svoju vojsku koja je provaljivala u kuće, ubijala i pljačkala ljude, vježbala u gradskim poljima i gazila ih. Gradska uprava se žalila Saboru u Požunu ističući 'da ne može nikako dopustiti da se u njezinoj varoši održavaju sabori dok je banom ovaj ban'. Frankopan je doista bio spreman ispuniti želju Gradeca i zaprijetio da će Sabor ubuduće sazvati u Sisku. No buna transilvanijskog kneza Gabrijela (Gábora) Bethlena i opasnost da provali u Slavoniju natjerali su bana na popustljivost i pomirbu s Gradecom pa je Sabor u listopadu donio odluke na štetu Frankopanove, tj. Tepečićeve grupacije te zatražio opoziv Vernićeve osude i istragu protiv vojnika koji su ga uhvatili.

>>> Šeks traži spomendan Zrinskog i Frankopana

Lipovac podsjeća kako je međutim u to vrijeme sukob Frankopana i Erdödyja doživio vrhunac jer je Frankopan raskinuo zaruke s njegovom nećakinjom Anom Marijom te izgubio podršku Sabora. Unatoč tim problemima, Frankopan se kod kralja založio za Tepečića i drugove koji su se početkom 1620. žalili na osudu Gradeca iz 1618. Kralj je odlučio da se protiv Tepečića i drugova provede ponovni postupak i sazvao komisiju koja ih je pokušala pomiriti s općinom. Nakon dvogodišnjih napora pomirenje je napokon postignuto u ožujku 1622. Tepečiću i Panpetriću su vraćena građanska prava, no nakon što je u kolovozu Frankopan napustio bansku čast ostali su bez zaštitnika.

Prema istraživanjima poznatih povjesničara poput Vjekoslava te Nade Klaić, ali i Lipovca, sve do 23. studenog o njima dvojici nema podataka, ali nešto se moralo dogoditi jer je 25. studenog Tepečiću konfiscirana sva pokretna i nepokretna imovina.

Lipovac dodaje kako se u povijesnom izvoru spominje neki građanin koji je nekad obavljao najviše građanske časti, a koji je bio uvjeren da su mu nanijeli nepravde pa je zbog toga oko sebe okupio mlađe i hrabrije građane i organizirao pobunu, s ciljem da se ubiju trojica senatora.

'Vjerojatno je riječ o Tepečiću, a ubijeni senator očito je bio Juraj Mihlović, kojeg se više ne spominje, tim više što se za njega zna da je nakon Tepečićeva izgona htio prognati i njegovu ženu kako bi se dočepao njegova blaga. Nema spisa o raspravi protiv Tepečića i njegovoj osudi pa ostaje upitno zašto je nakon izmirenja s općinom bio osuđen na konfiskaciju. Dio pobunjenika osuđen je na smrt i ranije se smatralo da je i Tepečić bio pogubljen, ali čini se da je ipak ne samo pomilovan, nego i rehabilitiran i da je dobio imovinu natrag. Naime, 1626. spominje se njegova oporuka pisana na hrvatskom, koju je potvrdio i kralj. Dakle Tepečić je umro prije 1626. i u času smrti raspolagao je imovinom, što ne bi mogao da mu je konfiscirana', smatra Lipovac, dodajući kako je oligarhijski sustav upravljanja u Gradecu učvršćen, što se pokazalo 1623., kad je za suca izabran Daniel Rosemberger iz Bečkog Novog Mjesta, liječnik Kraljevine Slavonije, stranac i predstavnik višeg građanskog sloja. Gradski statut opet je potvrđen 1712. i zadržan do reformi Marije Terezije i Josipa II', zaključuje Lipovac.

Mit o Tepečiću kao 'zagrebačkom Matiji Gupcu' danas živi tek kroz stube s njegovim imenom, ali ako je i bio tek jedan u dugom nizu onih kojima je vlast bila važnija od dobrobiti grada, ipak zaslužuje da se o njemu zna više, a njegova 'pobuna' mogla bi biti inspiracija i za neko književno djelo ili film.