S početkom svake školske godine u Hrvatskoj se već tradicionalno vode beskrajne rasprave o težinama školskih torbi, o starim i novim udžbenicima, o njihovim cijenama, kao i o tome koliko će koštati roditelje, gradove ili državu, mada je svima jasno da u konačnici uvijek sve plaćaju građani
Primjerice ove godine cijene kompleta knjiga kreću se od najmanje 600-tinjak kuna za prvi razred osnovne do oko 2.000 kuna za prvi razred srednje škole.
Čelnici nekih gradova, poput Zagreba, Ivanić Grada i Čakovca, odlučili su da će se udžbenici za osnovnoškolce financirati iz gradskog proračuna. U nekim drugim gradovima postoje različite subvencije, osobito za djecu iz obitelji slabijeg društveno-ekonomskog statusa.
Samo Zagreb za besplatne je udžbenike izdvojio 45 milijuna kuna. Još 21 milijun za socijalno ugrožene osiguralo je resorno ministarstvo.
Mnogi roditelji uvijek se iznova pitaju trebaju li nam svake godine novi udžbenici i tolika raznovrsna ponuda za iste predmete te ne bi li se kućni budžeti rasteretili kada bi se oni mogli nasljeđivati barem nekoliko godina. Neki se žale da je sustav po kojem se knjige stalno mijenjaju, različiti profesori biraju različite knjige, a u radne bilježnice upisuju se odgovori, namijenjen upravo tome da se svake godine moraju kupovati nove knjige, sve u korist izdavača.
Koliko su jeftiniji tableti?
Zanimljivo je da bi se ovaj problem logistički mogao relativno lako i jeftino riješiti jednom zauvijek – uvođenjem elektroničkih čitača ili tableta.
Naime kvalitetni čitači poput popularnog Kindlea mogu se nabaviti već po cijeni od 400 kuna, a kada bi se kupovali na veliko, cijena bi sigurno bila još povoljnija. Solidni tableti su samo nekoliko stotina kuna skuplji. Na takve čitače ili tablete učenici bi preko stranica Ministarstva mogli učitati nove udžbenike, a državi ne bi trebalo biti teško pokriti značajno manje troškove kojima bi se financirali autori, redaktori, lektori, ilustratori i ostali zaposleni na izradi knjiga u digitalnoj verziji.
Izlišno je isticati da bi takvi elektronički udžbenici, koji bi trajali najmanje četiri do pet godina, koliko traju i baterije, bili neusporedivo lakši od prosječne školske torbe koja teži oko pet kilograma. Težina torbi ponekad doseže 20 posto tjelesne težine učenika, što je čak dva puta više od maksimalnog dozvoljenog opterećenja i predstavlja opasnost za zdravlje kralježnice djece u razvoju.
Osim što bi bile jeftinije i lakše, elektroničke knjige imale bi brojne druge prednosti. Primjerice na njih bi se mogla učitavati i lektira pa djeca više ne bi trebala obijati pragove knjižnica po periferijama gradova u potrazi za knjigama koje su nerijetko razgrabljene jer su u istim razdobljima aktualne u cijelom mnoštvu škola. Također se ne bi moglo dogoditi da djeca zaborave ponijeti u školu jedan od udžbenika, a izostalo bi i svakodnevno slaganje rasporeda.
Elektronički udžbenici već su više godina u upotrebi u brojnim školama u razvijenim zemljama poput Finske, Norveške, Velike Britanije i Južne Koreje. No za sada su samo eksperimentalno u nekim školama potpuno zamijenili papirnate. Iskustva nastavnika su vrlo pozitivna, a mnogi tvrde da pogoduju razvoju kreativnosti djece. Primjerice djeca iz jedne osnovne škole u Savonlinni u Finskoj, koja je iz nastave potpuno isključila tiskane udžbenike, već u prvom razredu pišu svoje blogove i zajednički sastavljaju tekstove za knjige. Učenici jedne škole u Londonu, među ostalim, eksperimentiraju i uče iz iskustava učenika drugih, udaljenih škola širom svijeta s kojima se povezuju preko interneta.
U Velikoj Britaniji je ove godine u brojnim školama lansiran program uvođenja tableta Happybird, a on košta nešto manje od 800 kuna, teži 94 posto manje od školske torbe te ima elektroničku pisaljku i pristup milijunima e-knjiga.
Da elektroničke knjige nisu rješenje za bogate nacije, već upravo obratno, dobro ilustrira primjer siromašnih škola u Keniji i nekim drugim državama subsaharske Afrike koje su se upravo zbog manjka knjiga i njihovih visokih cijena odlučile za čitače.
Moguće zapreke
Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu kaže da uvođenje digitalne tehnologije u hrvatsko obrazovanje sigurno treba podržati, ako ni iz kojeg drugog razloga onda zbog činjenice da su učenici okruženi digitalnom tehnologijom.
'Ona je dio njihove svakodnevice, a škola bi trebala biti što bliža istoj, što nažalost u Hrvatskoj nije slučaj', rekao je za tprotal.hr dr. sc. Jokić.
No prema Jokiću samo zamjena udžbenika elektronskim ne bi bila poseban pozitivni pomak jer bi time jedna statična forma zamijenila drugu.
'Ogroman potencijal digitalne tehnologije leži u interaktivnosti, kvalitativno drugačijoj prezentaciji onoga što se uči i izmjenjenom odnosu učenika i nastavnika. Razvijanje takvih rješenja je zahtjevno i iziskuje sredstva, a još je zahtjevnije obučiti nastavnike da koriste tehnologiju na način da ona ne zamjenjuje ljudski odnos već da ga nadopunjuje.
Digitalna tehnologija posjeduje snažan transformacijski potencijal ako je bez naknade dostupna onima koji nisu imućni. Ipak, naivno je misliti da će softverske tvrtke, svjetski koncerni, međunarodni i nacionalni izdavači besplatno pružiti svoje usluge. Ako je suditi po dosadašnjoj praksi u Hrvatskoj, digitalna rješenja u obrazovanju neće biti jeftina, a kamoli besplatna', objasnio je naš sugovornik.
Iskustvo nam jasno govori da bi se uvođenju elektronskog učenja mogao snažno oduprijeti lobi izdavača.
