Dragi čitatelji, ovo što odsada čitate priča je na kotačima. U vožnji je tipkam na mobilnom telefonu, u pauzi za kavu šaljem sebi na mail, te navečer, ako stignem, dopisujem i uređujem na računalu. A proživljavam je, sa svojim suputnicima, čitav dan
Na put u Afriku krenuli smo u petak 31. siječnja ujutro. Bernard Tkalčec iz Otrovanca kod Pitomače i ja iz Virovitice u Isuzu Trooperu te Ivan Rako i Ranko Paunović iz Zagreba u Mercedesu 190 D. Okupili smo se u Varaždinu kod Damira Filipovića, utovarili prikupljenu pomoć u vozila i za nekoliko sati već bili na cesti prema Sloveniji. Stanislav Modrić krenuo je dan ranije motorom i u to vrijeme bio već negdje na brodu za Tanger. Jaimie Gaeta Constabal, pojačanje iz Čilea, čekao nas je s kombijem u Marakešu. Hrvatski humanitarni reli tim MyLife4Kids 2020. u punom sastavu. Cilj prve etape relija Budapest-Bamako bio je odvoziti europsku dionicu puta i stići u Marakeš do 3. veljače te u sljedeća dva tjedna proći Marokom, Zapadnom Saharom, Mauritanijom, Senegalom, Gvinejom do Freetowna u Sijera Leoneu.
Put Europom prema Gibraltaru ne treba uzimati zdravo za gotovo kao laku vožnju. Čovjek snuje, bog ostvaruje, a automobili se kvare. Za manje od deset sati od polaska srušen je rekord iz 2018. po pitanju kako je to kada stvari krenu u krivom smjeru. Zbog kvara na motoru ostali smo već u Italiji bez terenskog vozila. Nažalost, i bez dva člana tima, Bernarda i Ranka, koji su se vratili u Hrvatsku. Dio školskog pribora i lijekove, koliko god je stalo, Damir, Ivan i ja prekrcali smo u i na Mercedes i nastavili dalje prema Algecirasu.
Grčevi u želucu nisu nestali samom činjenicom da smo krenuli dalje. Pržila me savjest zbog Bernarda i Ranka, zbog sponzora i svih onih koji su sudjelovali i doprinijeli projektu. I zbog svih koji su se nabrusili na priču. Razmišljao sam uoči puta kako je uopće intonirati.
Osim službenog starta u Budimpešti, koji smo i ovaj put preskočili, a gdje se dio sudioničkog tima obično žrtvuje radi partijanja ostalih, na koje red za vožnju dolazi kasnije, prolazak Europom svodi se na vožnju do ukrcaja na brod za Tanger ili Ceutu. Opcije su najčešće Genova, Algeciras ili Tariffa.
Na kraju, to jest na početku, priča se intonirala sama od sebe. Kod automehaničara u Tortoni. Zapravo kod vulkanizera, gdje je susretljivi zaposlenik, ukrajinskog porijekla, uvidio da ne baratamo talijanskim te ispravno zaključio da bi mogao pomoći kao simultani prevoditelj. Onda je on zvao Talijana Niccolu koji je došao, pregledao auto pa onda zvao Hasana, mladog Marokanca, stručnjaka za starije motore. Hasan i Niccolo ustanovili su da motor treba van i da će popravak trajati možda i dva dana. Bila je subota, oko 10.30. Radionice rade do 12. S radom mogu početi u ponedjeljak.
Ponekad, iz zabave, u vremenu i ljudima čitam znakove. Prema tomu kako je bilo prvog dana veljače u Tortoni, nije obećavalo. Tmurno, vlažno i maglovito. I iznutra onako krajnje posrano. No da vas ne gnjavim ostatkom prvog dana mjeseca, poznatog po prevrtljivosti, reći ću samo da smo za tridesetak sati već počeli svlačiti duge rukave negdje kod Valencije. Tek se u Španjolskoj počinje osjećati vrućina asfalta. I lagani zapah Afrike koja slijedi. Nitko to nije bolje nagovijestio od nekoliko Senegalaca koje smo sreli na ulicama Tomellisa, proćaskali s njima te se fotografirali. I jednog Berbera koji je odmah krenuo s nutkanjem hašiša.
Damir i Ivan nabavili su Mercedes 190 D iz 1988. godine. Model je savršen za Afriku jer velik dio voznog parka Zapadne Afrike čine baš ovi automobili. Što znači da su i lako utrživi te postižu dobru cijenu. Nakon dolaska u Freetown dečki namjeravaju prodati svoju 'mečku'. Hoće li je prodati i za koliko, doznat ćete na kraju priče. Sad se još uvijek vozimo Europom i usput prolazimo mjestima koja prilično odudaraju od našeg gastarbajterskog imidža, kao na primjer Monte Carlo. S krovnim nosačem punim stvari konkurencija smo čak i marokanskim prekupcima.
U povremenim stankama na parkiralištima uz autocestu srećemo i druge timove, Mađare, Austrijance, Estonce, Rumunje, Norvežane, Slovence. Oblijepljeni sponzorskim naljepnicama i sa svim tim čudima na krovu, lopatom, rezervnim gumama, kutijama sa školskim priborom i poljskim nužnikom, Stanekovim patentom, mamimo znatiželju mnogih. Poseban interes vlada za velikom posudom s mesom u tiblici. Jer kada je pauza za užinu, hauba postaje stol.
Vozimo u komadu do krajnjeg juga Iberskog poluotoka. U Algeciras konačno stižemo oko ponoći. Uzimamo sobu kako bismo odspavali nekoliko sati prije ukrcaja na brod za Tanger. Ne baš slikovit grad, Algeciras je poznat po mirovnoj konferenciji iz 1911., kojom je okončana Druga marokanska kriza i za još nekoliko godina kupljen mir u Europi, već tada na kušnji. Danas je važan lučki grad na španjolskoj obali Sredozemnog mora. I zapravo ništa mnogo više od toga.
Ulazimo pod palubu, a brodski radnik na tečnom hrvatskom viče nam da još malo smotamo volan u stranu. Dok mi, zatečeni, hvatamo nit, naš zemljak nam prilazi, smijući se. 'Kamo ćete vi ovakvi? Mislio sam da ste Marokanci, kad ono ZG.' Objašnjavamo tko smo i kamo smo krenuli. 'Ja sam Miro', predstavlja se. 'S Paga sam, zapravo iz Petrinje, ali već dulje vrijeme živim u Pagu.' Na palubi nas šiba svježi vjetar dok jutro iscrtava obrise Gibraltarske stijene. Ovdje se nešto kasnije razdani nego kod nas u Hrvatskoj pa počinjemo polako gubiti osjećaj za vrijeme. Uskoro ćemo ga ionako dijeliti na nekoliko sati sna i ubitačan tempo od ranog jutra do mraka. Afrika se već nazire strmim liticama gorja Rif u izmaglici s prove broda koji isplovljava iz pristaništa.
Malo je putnika. Najviše Marokanaca. Ostatak su uglavnom sudionici relija koji su, kao i mi, potegnuli do Algecirasa. Plovidba traje nešto više od sat vremena. Veći dio provodimo u razgovoru s Mirom i njegovim kolegom Bobanom iz Bara.
'Dva mjeseca sam na brodu, onda idem doma', kaže Miro. 'U Algecirasu nema bog zna što. I nekretnine su jeftine. Stanovi se mogu kupiti za 700, 800 eura po kvadratu.'
'Onda bi trebalo kupiti jedan i svako malo preko u Maroko', zaključuje Damir.
Nakon nešto više od jednog sata iskrcali smo se u Tangeru. Ima neke simbolike u mjestu na kojem započinjemo našu afričku rutu, s obzirom na činjenicu da je u 14. stoljeću ondje rođen veliki putnik Ibn Batuta. Zavlačimo se u samo središte grada da razmijenimo novac i nabavimo kartice za internet. Po brežuljkastim predgrađima slijevaju se četvrti gusto načičkanih kuća, zbijenih poput bijelih lego kockica. Centar je lijep i nov te ostavlja potpuno europski dojam.
Cijena užitka urbanog Magreba na blistavom mediteranskom suncu nekoliko je sati izvlačenja iz grada kroz uobičajenu marokansku gužvu. Već je rano poslijepodne kada konačno uspijevamo domoći se autoceste za Marakeš. Već tri dana prate nas naplatne kućice, dvije ili tri brze trake, svratišta, benzinske postaje. Pratit će nas još i tih 580 kilometara do Marakeša. Ali sada je nekako ljepše, opuštenije, toplije i jeftinije.
Prolazimo Rabat, uživamo u zalasku sunca s pogledom na Casablancu. Pred noć evo nas konačno u Marakešu. Moć mobilne komunikacije odradila je i parkirno mjesto tik uz Medinu i izbor večere pred štandovima s hranom na poznatom trgu Džemaa el Fna. Dobro raspoloženi i prilično siti, čekali su nas za stolom Stanek, Jaime, Ivan i Marko.
Ivan Šokman i Marko Dekanić sa Stanislavom voze off road rutu relija Budapest - Bamako na motorima. Nismo previše razgovarali o putu koji nas čeka sutra. Više o tome što se dogodilo s Trooperom u Italiji i kako su se ljudi po putu iščuđavali mesu u tiblici. Apsurdno je da, uz toliku raznovrsnu hranu na stolu, govorimo o onoj koje nema, kobasicama i svinjskom mesu u masti.
U Marakešu sam doživio još nešto prvi put. Vabeći goste u svoje zalogajnice, vlasnici nastoje šarmirati potencijalnu klijentelu. Postave vam ono pitanje odakle ste. Nezainteresirano sam preskočio geografiju te odmah prešao na Modrića i Rakitića kad temperamentni Berber sa zalizanim pramenovima k'o iz topa ispali - Kolinda. Šarmirao me, moram priznati. Ali klopa je već čekala kod drugog stola.
Almoravidi su, dojahavši iz Sahare u 11. stoljeću, podigli svoju novu prijestolnicu Marakeš i vladali carstvom od Iberskog poluotoka do Sagare, a bili su zapravo ratnička skupina arabiziranih Berbera iz Sahare, nadahnuta ortodoksnim islamom. Skraćeno, dojahali su na svojim devama iz današnje Mauritanije.
Sutra ćemo opet ususret njima cestom preko Atlasa.
Biografija Saše Pjanića
Rođen 1973. godine u Virovitici. Od 1980. do 1994. živio u Bjelovaru. Fotografijom se profesionalno bavi od 1995. godine, surađujući s brojnim tvrtkama, časopisima i agencijama za oglašavanje, a već sljedeće godine, putovanjem u Turkmenistan, započinje i svoje putne projekte.
Usporedo s različitim profesionalnim angažmanima, poglavito u turizmu i hotelijerstvu, autorski fotografski izričaj razvija raznim putovanjima Azijom, Afrikom i Europom, objavljujući fotografije i priloge u hrvatskim časopisima te na portalima, a svoje radove predstavlja na grupnim i samostalnim izložbama. Godine 2014. pokreće udrugu World Visual Factory. Od 2017. član je ULUPUH-a. Radi kao freelance fotograf i putopisac.
Za putopisnu reportažu Pedalom po Bilogori – Ljepota slobodnog spusta, objavljenu u proljetnom broju putnog časopisa Croatia Airlines 2016., kao autor teksta i fotografija, Saša Pjanić dobio je nagradu Grand prix Marko Polo za najbolju turističku reportažu u 2016. godini. Ista je od školske godine 2019./2020. uvrštena u udžbenike hrvatskog jezika za prvi razred srednje škole.