Komedija Beskrajni dan (Groundhog Day) Harolda Ramisa sigurno je jedan od najuspješnijih filmova kod hrvatskih gledatelja, prikazan bezbroj puta na svim vodećim kanalima. Sjajni Bill Murray igra neviđeno antipatičnog i bahatog TV voditelja vremenske prognoze, koji jednom godišnje mora izvještavati iz američkog gradića u kojem prema nacionalnoj tradiciji simpatični svizac na točno određeni datum dobiva ulogu 'pravog' meteorologa. Kako to često biva u dobrim američkim filmovima, u ime kozmičke pravde – i odlične zabave – snježna mećava omete povratak snobovske TV zvijezde u velegrad, i tako se naš junak, ponajviše 'kažnjen' zbog svojeg odvratnog karaktera, nađe u vremenskoj klopci, budeći se jutro za jutrom u hotelskoj sobi, proživljavajući stalno jedan te isti dan, koji uopće nije htio doživjeti ni jednom, a kamoli više puta. I kako pristojna dramaturgija nalaže, Bill Murray u tih bezbroj istih dana prolazi kroz proces učenja o sebi samom, da bi na kraju, nakon mnogo smijeha i peripetija, doživio značajnu transformaciju nabolje.

Osvrnuvši se na 2013, a i na mnoštvo godina prije nje, Hrvatska, a zapravo svi mi, proživljavamo istu takvu vremensku klopku, samo bez holivudske dramaturgije i smijeha, i bez procesa učenja. Da je ovo klasična politička kolumna, sada bih trebala natenane secirati poteze hrvatske Vlade ili, bolje rečeno, njihov dramatični nedostatak. 'Nemoj pasti u zamku i govoriti o vrijednosnim stavovima hrvatskih građana – na nama novinarima je da prozivamo hrvatsku politiku za stanje u kojem se zemlja nalazi', često govori jedna moja kolegica, sjajna politička komentatorica. Oni su izabrani, i oni su najodgovorniji. I doista, ta formula u tradicionalnom poimanju demokracije sasvim stoji, samo što postoji i drugi preduvjet funkcioniranja istog tog sustava – a to je osobna odgovornost za vlastiti život, ali i za život zemlje u kojoj živiš.

Pa zašto onda već godinama u Hrvatskoj proživljavamo ne beskrajni dan, već beskrajnu, jednu te istu godinu, zatvoreni u vremenski stroj vlastite nemoći? Sigurno zato što nam je politička klasa, ako i stavimo na stranu pljačku i korupciju, uglavnom i neovisno o ideološkoj orijentaciji, nekompetentna i kukavička, i boji se povući bilo kakav potez koji bi ugrozio izborni rezultat za sljedeći mandat. Ali i zato što se hrvatski građani i naše civilno društvo – izuzev kada su u pitanju konzervativne udruge uz blagoslov i pomoć Crkve – nisu organizirali i iznjedrili novu političku elitu, za koju bi imalo smisla izaći na izbore.

Uglavnom, tzv. obični ljudi pokušavaju pobjeći iz zamke beskrajne godine, uzdajući se u vlastite snage i odlaze u svijet, ili se pak kolektivno odajemo najdražem sportu – tko nam je sve kriv za našu situaciju, koga bi sve trebalo strpati u zatvor (neki već predlažu i prijeke sudove), koja je vlast najodgovornija za sadašnje stanje, tko sve želi ugroziti davno stečena radnička prava, kako su investitori, a naročito strani, uglavnom svi 'zločesti', jer možda će i plaćati plaće, ali žele i odličnu zaradu od onog što su uložili, dok ovi pak odgovaraju da radnici traže kruha preko pogače, tko nas sve želi ekološki uništiti, kako su nas glave došle i neviđena korupcija i pljačka u privatizaciji, kako i točno koga politički kadrovira svaka vlast – sve uvijek samo djelomično neosporno i točno, dok istovremeno ništa od toga ne nudi izlaz iz vremenskog stroja hrvatske beskrajne godine.

Potom i u medijima shizoidno mahnitamo – jedan dan svi plaču nad brojem nezaposlenih, drugi se dan prebrojavaju radna mjesta u sivoj ekonomiji, a treći pak dan ustanovljuje da su svi skijaški aranžmani prodani, i da servisi skijaške opreme rade dan i noć ovih dana, jer je potražnja golema. Ipak, svi najviše počnu vikati ako je na vidiku bilo kakva promjena, a univerzalno vlada također najsnažnije uvjerenje da smo ekskluzivni u svojom pehovima i nedaćama za koje, naravno, nismo nimalo odgovorni – kao da druge zemlje bivšeg Istočnog bloka nisu proživjele slične transformacije, ali su ipak nešto od sebe učinile. Ponekad glas u javnosti dobiju oni koji su, uzdajući se u vlastite sposobnosti, postigli uspjeh izvan Hrvatske, kao znanstvenici, umjetnici ili poduzetnici. Kratko vrijeme su uzdizani u visine, a onda jalna javnost pronađe neki način da zatre njihove glasove, jer previše podsjećaju na mogućnost da je uspjeh moguć – bez prevare, zloupotrebe ili dodijeljenih beneficija.

Živimo u zemlji u kojoj je aktualna vlast najviše razočarala vlastite pristaše, a potom i sve ostale, ali u kojoj glavna opozicijska stranka nije u stanju na tome politički kapitalizirati, ne uspijevajući zasjati ni u jednom trenutku. Ali zato kapitaliziraju konzervativni i populistički pokreti, kako to obično i biva u takva opasna vremena, u kojima sa scene sve više nestaje bilo kakva kompetentna politička klasa s liderskom snagom. I zato ulazimo u novu godinu kao zemlja u kojoj manjine gube prava, i još uvijek se drže mise za zločinca Antu Pavelića, a Crkva je neugodno zatečena otvorenošću pape Franje. Ali zato nikada ne razgovaramo o individualnoj odgovornosti svakog od nas, nigdje nema ni osobnog ni nacionalnog ogledala – već su svuda retrovizori koji traže tuđe pogreške, bilo u prošlosti, bilo u sadašnjosti.

U nedavnom intervjuu tjedniku Globus ruska zelena aktivistica Jevgenija Čirikova je rekla: 'Značenje Kremlja je preuveličano. Nije on problem. Ruske su glave problem i ono što je u njima. Taj mentalitet treba mijenjati. Kremlj nastaje tamo gdje ima podlogu za to.' I hrvatska beskrajna godina ima svoju podlogu – a to smo svi mi. I zato nam želim izlazak iz vremenskog stroja, i suočavanje s vlastitim mogućnostima i izazovima na osobnoj, a onda i na nacionalnoj, društvenoj razini. Jedino tako 2014. može kliknuti, i pretvoriti se u istinski novu godinu za sve nas.