'Poštovani gospodine Glavni tajniče, Ekscelencije, poštovani kolege,

Dopustite mi odmah na početku kazati da u potpunosti razumijem želju Finske i Švedske da se pridruže Savezu.

Dokazale su se pouzdanim partnerima i njihov se potencijalni doprinos euroatlantskoj sigurnosti ne može (i ne smije) podcijeniti.

Ali kao što sam napisao u mojem pismu Glavnom tajniku NATO-a u svibnju, želim vam skrenuti pozornost na neke ozbiljne sigurnosne probleme koje Republika Hrvatska ima na zapadnom Balkanu, točnije u Bosni i Hercegovini.

Finska i Švedska podnijele su zahtjev za članstvo jer su sigurnosni izazovi s kojima se one suočavaju više nego očiti. Razumijemo njihovu zabrinutost. Ipak, samo nekoliko mjeseci ranije, u manje turbulentnim vremenima, ovakav njihov potez bio bi manje vjerojatan.

Za Hrvatsku još su svježa bolna sjećanja na razdoblje od prije skoro tri desetljeća, kad smo morali braniti svoju slobodu i neovisnost. Možda se većini od vas, dragi kolege, čini da je naše jugoistočno susjedstvo mirno, a sukobi u Bosni i Hercegovini i na Kosovu da su sada već nejasna i daleka uspomena. To, nažalost, nije tako.

Situacija u Bosni i Hercegovini je, u najboljem slučaju, zabrinjavajuća.

Države na prvoj crti su izravno podložne nestabilnosti i krizi u vlastitom okruženju. Stoga su saveznici i partneri koji graniče s Ruskom Federacijom sada očito više izloženi posljedičnim rizicima i prijetnjama nego mi, koji smo udaljeniji. Razumljivo je kako su mnogi bili prilično glasni u izražavanju svoje zabrinutosti.

Ignorirajući zahtjev Bosne i Hercegovine, Europska unija je 23. lipnja odlučila dati status kandidata samo Ukrajini i Moldovi, bez postavljanja ikakvih kriterija. Iako pozdravljam odluku o Ukrajini i Moldovi, razočaran sam što je EU propustila u ovoj jedinstvenoj situaciji dati europsku perspektivu i BiH. To je bila greška, pogotovo jer su svi zastupnici iz oba doma Parlamenta Bosne i Hercegovine konsenzualno zatražili status kandidata za članstvo u EU. Čak su i izaslanici bosanskih Srba, koji su često nazivani secesionistima, bili suglasni. Bila je to doista jedna od onih rijetkih prilika da se ojača jedinstvo BiH, ponudi jasniji put prema zajedničkoj budućnosti i pruži prijeko potreban poticaj na tom putu.

Zabrinjavaju me događaji u Bosni i Hercegovini. Bojim se da je u ovoj situaciji, postupni napredak – kojemu se mnogi optimisti nadaju – iskreno, malo vjerojatan. U najboljem slučaju, ništa se neće promijeniti nakon predstojećih listopadskih izbora. Vjerojatnije je kako ce problemi u Bosni i Hercegovini eskalirati, a trenutačna politička kriza može se još više pogoršati.

U svakom slučaju, ishod neće biti dobar ni za Bosnu i Hercegovinu, niti za Hrvatsku, pa tako ni za NATO. Zbog svojeg ranijeg i sadašnjeg angažmana, Savez ima i interes i odgovornost za Bosnu i Hercegovinu, i ne može si dozvoliti ignoriranje rastuće krize u toj zemlji.

Nadam se da će upravo zato veći broj naših saveznika pokazati dodatni interes za ono što se događa u BiH. Bosanskohercegovačkim Hrvatima se sustavno onemogućuje biranje njihovih legitimnih predstavnika, te ih se time postupno obespravljuje. Jednostavno rečeno – Izborni zakon mora se promijeniti. Visoki predstavnik to može učiniti potezom pera, koristeći svoje tzv. Bonske ovlasti. Ukoliko se Visoki predstavnik neće baviti takvim ključnim pitanjima, njegova uloga sasvim gubi smisao.

Kreiranje politike prema BiH trebali bismo vratiti na razinu državnika kakvu smo imali u vrijeme Daytonsko/Pariškog sporazuma.

Bio sam mlad diplomat kada se pregovaralo o tom Sporazumu i sjećam se kako su stvoreni preduvjeti za njegov uspjeh. Vodilo se logikom politike koja je bila temeljena na ravnopravnosti pregovaračkih strana načelom da nema pobjednika niti ima gubitnika. Nažalost, to se više ne primjenjuje u odnosu na BiH. Čak i mnoge države za ovim stolom primjenjuju pristup Rebecce West: odabiru svoje favorite u BiH umjesto da hladnokrvno pristupaju stanju na terenu. Mislim da se takva politika ne kreira u glavnim gradovima, već izvire od njihovih lokalnih predstavnika u BiH.

Daleke 1995. godine, u jeku najveće krize, a kada je čak i izravno uključenim međunarodnim akterima ponestalo ideja, upravo je hrvatskom operacijom Oluja promijenjen regionalni odnos snaga, čime je osiguran integritet Bosne i Hercegovine i pripremljen teren za postizanje konačnog dogovora. Mladićeve i Karadžićeve snage nisu zaustavljene NATO-ovim zračnim napadima, već – temeljem Splitskog sporazuma – hrvatskim čizmama na terenu. Jednako tako, zahvaljujući Hrvatskoj vojsci, bihaćka enklava nije doživjela istu sudbinu kao Srebrenica.

Zbog zemljopisnog položaja Hrvatske, na nas značajno utječu zbivanja u susjednoj Bosni i Hercegovini. Dijelimo tisuću kilometara dugu granicu. Jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine su Hrvati, od kojih većina također ima i državljanstvo EU. Mnogi su otišli tijekom rata a nažalost sada odlaze prvenstveno zbog nedostatka vjere u budućnost BiH.

Znam da je ovo povijesni Sastanak na vrhu NATO-a, i da su ulozi visoki. Međutim, dok želimo pomoći Ukrajini da ostvari svoje pravo na samoobranu, dok jačamo našu obranu i odvraćanje, usvajamo novi Strategijski koncept, izražavamo dobrodošlicu dvjema novim članicama i donosimo niz drugih mjera osmišljenih za jačanje našeg Saveza, moja je dužnost privući vašu pozornost na naš nedovršen posao na zapadnom Balkanu.

Jačanjem naših obrambenih sposobnosti i ispunjenjem našeg dogovorenog obećanja da ćemo izdvajati najmanje 2% BDP-a na obranu, Hrvatska čvrsto dokazuje kako ispunjava svoje obveze prema Savezu. Isto tako smo naporno radili na promicanju euroatlantske perspektive naše regije.

Sve što tražimo od vas jest da nas vi, naši saveznici, saslušate, kao sto mi pažljivo slušamo vas.

Događaji u Bosni i Hercegovini imaju izravan utjecaj na naš nacionalni interes i sigurnost. Daljnja destabilizacija Bosne i Hercegovine imat će ozbiljne implikacije za širu regiju i NATO. Nadamo se da neće biti prekasno preokrenuti situaciju.

Hvala vam.'