Gotovo je nemoguće zamisliti da je u potpuno srušenom gradu nešto funkcioniralo. No ipak, ljudi su (pre)živjeli. Život se i u takvim uvjetima odvijao koliko-toliko normalno.

'Bilo je tople vode. Što se tiče struje i komunalnih stvari, to je funkcioniralo. Netko se bavio trgovinom, drugi uslužnim djelatnostima. Smeće se odvozilo, radile su tržnica i trgovine. Naravno, grad nije bio uređen kao danas. Ostali su tragovi rata, komunalna infrastruktura je bila dosta loša, ali su osnovne stvari za život postojale', prisjetio se za tportal Đorđe Ćurčić.

O samoj kvaliteti proizvoda i usluga, kako priznaje, s ove današnje distance teško mu je govoriti. U poslijeratnom vihoru bilo je različitih tenzija, svašta se događalo. Oni koji su ostali, gledali su svoj život i probleme. Snalazilo se kako se znalo.

'Ljudi su radili u Kombinatu Borovo, državnim službama, školama. Na tržnici je bilo standardno, kao i danas, ljudi iz okolnih mjesta koji su se bavili poljoprivredom dolazili su i donosili svoje proizvode. Možemo pričati o njihovoj kvaliteti, ali to je bilo takvo vrijeme kakvo jest. Bilo je važno da je stao rat te da smo imali nekakav mir. Pokušalo se živjeti normalno', nastavio je.   

Prosvjetni radnici imali deset maraka plaću

Hiperinflacija bi im ionako mizerne plaće 'pojela' samo nekoliko sati od isplate.

'Koliko se sjećam, prosvjetni radnici su bili jako slabo plaćeni. Prosječna plaća je iznosila nekih deset maraka, a neki su radili i za tri. Plaća se morala potrošiti što prije kako je ne bi pojela inflacija. S njom su se pokrivale režije', rekao je Ćurčić.

Teško mu je procijeniti koliko je ljudi tada živjelo u gradu. Zbog rata ih je bilo pridošlih sa svih strana, iz zapadne Slavonije, Dalmacije.

'Ne mogu reći ništa loše, da netko nije imao što jesti. Netko je dobivao nekakvu pomoć. Ljudi su radili, oni koji su ostali i oni koji su došli i zaposlili se. Radilo je Borovo, ali i ostale firme, Vupik, Velepromet, Drvopromet, Vuteks. Sve što je postojalo. No bilo je jeftinije, ljudi su obrađivali vlastite vrtove, spremali zimnicu', opisao je tadašnju vukovarsku svakodnevicu.

Srušene kuće, zgrade, objekti, zakrčene ulice čistili su se kako bi se uspostavila osnovna infrastruktura, struja i voda. Objekti od vitalnog značaja su uređeni i privedeni funkciji. Radili su sud, bolnica, dom zdravlja.

'Nije bilo novca za popravak, ali se svakim danom radilo. Ljudi su radnim akcijama obnavljali kuće. Sve je to bilo razrušeno, a tako su grad doživljavali i oni koji su došli iz urbanih sredina. Mi koji smo tu bili, navikli smo se. Bilo je to grozno. Kada živiš u toj sredini, navikneš se da su zgrade porušene, ceste izbušene', rezimirao je Ćurčić.  

Prvi vukovarski povratnik

Pater Ante Perković prvi je hrvatski povratnik u Vukovar. Uoči Božića 1997. tamo je prespavao. U grad je počeo dolaziti već nešto ranije, prolazeći kroz punktove UNTAES-a. 

'Stanovao sam u samačkom hotelu koji je bio obnovljen za ljude koji su preuzimali različite službe u gradu, kao i za nas svećenike. U njemu je bilo struje, ali je uokolo bio potpuni mrak. Nigdje nije bilo svjetla. Nije bilo javne rasvjete, a u kućama je rijetko tko stanovao od ljudi koje smo zatekli. Vode je bilo tamo gdje je bilo policije. Sve je bilo srušeno', rekao je tportalu prvi vukovarski povratnik pater Ante Perković, koji je nakon pada grada zarobljen i odveden u logor. Razmijenjen je na zagrebačkom Plesu. 

Vani je izgledalo jezovito. Kada je puhao vjetar, limovi razrušene sportske dvorane kraj hotela Dunav snažno su udarali jedan o drugi, što mu je znalo lediti krv u žilama.

'Doista je bilo čudno živjeti u tom mraku. Ulice su, istina, bile počišćene. Ruševine su bile jezovite. Iz njih više nije raslo grmlje, nego je posvuda to već bilo drveće. Bilo je tako po cijelom Borovu Naselju i Vukovaru. Na Sajmištu sam pronašao nekih desetak obitelji koje su imale čitave kuće. Taj dio grada od vojarne nije bio razrušen kao ovaj drugi', opisao je život nakon povratka u Vukovar.

U Hotelu Dunav za one koji su prvi kročili u grad, posluživao se zajednički ručak. Na jedanaestom katu se vrlo brzo potom nastanio i Hrvatski radio Vukovar.

Prva misa u hotelskoj sobi

'Prvu misu imao sam u hotelskoj sobi, bilo nas je sedmero. Onda smo na Božić 1997. na radijskom pultu organizirali misu s malim orguljicama. Slavili smo Isusa. Živjeli smo s radošću jer smo s njom i dolazili', sretan je danas pater.

U odnosu na prijeratno vrijeme na ulicama je bilo neusporedivo manje ljudi. Oni koji su ostali, kako je rekao, 'zabili' su se i povukli u prostore koji su još bili čitavi.

'Nešto je ljudi bilo oko bolnice, ali tamo ih ima uvijek jer je to frekventno mjesto samo po sebi. Kao i tržnica. Prvi ljudi koji su se vratili živjeli su u garažama na koje su stavili daske jer nisu imali vrata i spavali unutra. Počelo se sve pomalo krčiti, raščiščavati', sažeo je on.   

U još okupirani grad u ljeto 1996. prvi put je kročila i tadašnja zamjenica predstojnika Ureda predsjednika Vesna Škare Ožbolt, koja je bila imenovana i predsjednicom Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja, ubrzanog povratka i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske koji su ustanovili Ujedinjeni narodi. Stigla je u društvu tek imenovanog i postavljenog prijelaznog upravitelja, generala Jacquesa Paula Kleina.  

Nigdje nikoga i ničega

Pitamo ju, što je ona primjetila na ulicama?

'Kada sam ušla 1996. godine, nije bilo uopće ništa. Bio je to srpanj, pred početak demilitarizacije. Običnih ljudi nije bilo, sve je bilo puno vojske', odgovara nam.

Objašnjava kako je u vrijeme dok je Vukovar bio okupiran, na tom području funkcionirala vlast tzv. SAO Krajine.

'Taj dio bio je potpuno integriran u sustav Srbije i s vodom, strujom, plinom. Sve je bilo kao da je to dio srbijanskog teritorija. Tamo je bilo puno ljudi koji su došli iz Bosne, naseljeni su najvećim dijelom iz srpskog dijela BiH, i domaćih Srba. Ne znam je li bilo tople vode, struje, bila sam u previsokoj politici da bih se time bavila. No bila je tamo vojska u punom sastavu, Novosadski korpus. Funkcionirali su policija, radnici, ali je sve bilo jadno, nije tu bilo nekog novca, sredstava', rekla jea za tportal Vesna Škare Ožbolt, koju je general Klein odveo i do Đeletovaca.

'Tamo se baš punom parom izvlačila nafta u cisterne. Sve su to osiguravali neki ljudi u crnim uniformama. Odveli su me potom i u drugi dio gdje je bilo sve puno vojske, dobrovoljaca, paravojnih postrojbi. Svi su bili naoružani do zuba. Ušli smo i u jednu gostionicu. Ljudi nisu znali tko sam jer smo pričali na engleskom, jer da je bilo drugačije, vjerojatno sada ne bih o tome pričala', rekla je Škare Ožbolt.

>>> Zašto se Hrvatska odriče Mirne reintegracije kao neželjenog djeteta?

Poratnom gradonačelniku Vukovara Vladimiru Štenglu jedan se detalj duboko usjekao u pamćenje. Ne pamti točan datum, već samo da je bilo ljeto 1996, kada je u Vukovar došao na otvaranje carine i uspostavu telefonskih linija sa SAO Krajinom. Dovezli su ih u dva mini-busa.

Kopirali telefonske imenike SAO Krajine

'Tu smo dobili telefonske imenike Krajine. Dobio sam dva primjerka s kojima sam se vratio u Zagreb. Sjećam se samo da su se fotokopirni aparati užarili koliko su se kopirali jer su svi tamo imali nekog svog poznatog s kim su se htjeli telefonski čuti', prisjetio se se Štengl.

Na pitanje zna li koliko je ljudi tada živjelo u Vukovaru, odgovorio je niječno.

>>> 'Glavaš je na stol stavio Zastavu 9MM, a ja Magnum'

'Međunarodnim organizacijama, dok nije došao general Klein, prikazivali su da u Krajini ima 190.000 stanovnika, a bilo ih je 90.000. To je i on otkrio pa im je smanjena humanitarna pomoć', rekao je za tportal ovaj ratni gradonačelnik.

Predstojnik tadašnjeg Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu Ivan Vrkić, također je nakon Kleinova dolaska često boravio na okupiranom području. Prisjetio se prvih susreta s generalom u vukovarskoj gostionici 'Tri vrške':

'U jednom trenutku ušao sam u toalet. Sve je bilo malo opskurno. Nisam se ničega bojao, ali bilo je iznenađenje sresti nekoga. Za mnom je ušao jedan čovjek. Prišao mi je. Gledao me u oči, pružio ruku, htio me zagrliti. Rekao mi je da je Hrvat i da je jedva čekao da dođemo, da nas vidi u Vukovaru.'