Unatoč programu obaveznog cijepljenja, Hrvatska se našla na listi 10 europskih zemalja u kojima se udvostručio broj prijavljenih slučajeva ospica u prva dva mjeseca 2017. u odnosu na isto razdoblje lani. Epidemiolog Bernard Kaić, voditelj Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, za tportal analizira pet teza koje pronose tzv. antivakceri iz inicijative Cijepljenje – pravo izbora
Europska agencija za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC) ustvrdila je u ponedjeljak da je zbog sve većeg broja necijepljenih osoba u prva dva mjeseca 2017. u 14 europskih zemalja zabilježeno više od 1.500 slučajeva ospica, a EU povjerenik za zdravlje Vytenis Andriukaitis poručio da je neprihvatljivo čuti da djeca i odrasli umiru od bolesti za koju postoje sigurna i pristupačna cjepiva.
Osnovni je cilj protivnika cijepljenja u Hrvatskoj promjena sustava iz obaveznog cijepljenja na razinu preporuke, kakvo uistinu jest na snazi u brojnim zapadnoeuropskim državama. Kaić objašnjava da zakonska reguliranja cijepljenja u pojedinim državama reflektiraju stavove medicinske struke, većine stanovništva i u konačnici zakonodavca.
'Pravno reguliranje obveze cjepiva u nekoj zemlji prvenstveno je odraz kulturološke i društvene klime. Dakle, treba li cijepljenje biti obavezno ili preporučeno sociološko je i pravno, a ne medicinsko pitanje', objašnjava epidemiolog. Na pritužbe da se u Hrvatskoj ne provodi informirani pristanak roditelja na cijepljenje djece odgovara da je informirani pristanak preduvjet za cijepljenje i svaki liječnik koji cijepi informira roditelje o cijepljenju na način koji je roditeljima razumljiv i koliko roditelji traže.
'Nije propisan pisani informirani pristanak, s potpisom roditelja/skrbnika za cijepljenje jer sama činjenica da je roditelj/skrbnik doveo dijete na cijepljenje dokaz je da je pristao na cijepljenje. Nitko nikoga ne cijepi na silu ili protiv volje roditelja/skrbnika', dodaje Kaić.
U nastavku donosimo njegove odgovore na pet teza iz repertoara protivnika obveznog cijepljenja na način kako se ono provodi u Hrvatskoj.
1. Postvakcinalne ospice u Hrvatskoj posljedica su cijepljenja cjepivom protiv ospica, zaušnjaka i rubeole Priorix (* 2) jednogodišnje djece prema Kalendaru kontinuiranog cijepljenja u Hrvatskoj za razdoblje 2016. – 2018. (iz članka Epidemija postvakcinalnih ospica u Hrvatskoj! – Oboljeli opovrgavaju laž ministra zdravstva!)
Kaić: Navedeni članak pokazuje kako to izgleda kad se u neki posao upetlja netko tko doista o tome nema ni najosnovnije informacije. Te postvakcinalne ospice jesu stvarno posljedica cijepljenja i prijavljene su kao nuspojava cijepljenja, što nema nikakve veze s malim grupiranjem ospica koje smo imali početkom ove godine. Imali smo sedam slučajeva ospica u Hrvatskoj, koji su dijelom povezani i radi se o prirodnoj infekciji virusom ospica.
vezane vijesti
Naime, postvakcinalne ospice (kao, uostalom, postvakcinalna rubela i mumps) javljaju se povremeno kod cijepljene djece i svake godine ih se nekoliko evidentira kao nuspojave cijepljenja. Radi se o bolestima koje imaju blažu kliničku sliku od pravih ospica, rubele ili mumpsa. Kod svake sumnje radi se laboratorijska obrada oboljelih, prikupljaju podaci o cijepljenju, traži izvor infekcije i slično, oboljeli u okolini te se na temelju prikupljenih podataka procjenjuje radi li se o nuspojavi cijepljenja ili o prirodnoj bolesti.
Postvakcinalne ospice se ne prijavljuju kao prijava zarazne bolesti jer to nisu, već kao nuspojava cijepljenja. Usput rečeno, osim u kliničkoj slici, ogromna razlika između postvakcinalnih i prirodnih ospica je u tome što su prirodne ospice jedna od najzaraznijih bolesti, a postvakcinalne ospice nisu zarazne za okolinu. Postoje u literaturi opisi izlučivanja putem urina genskog materijala cijepnog virusa ospica kod cijepljene djece (kod djece s postvakcinalnim ospicama, ali i kod cijepljenih bez te nuspojave), ali nema dokaza da su izlučevine cijepljenog djeteta zarazne za okolinu na način da se prenese postvakcinalne bolesti.
2. Od 12.500 autista u Hrvatskoj, zasad uglavnom djece, više od 80 posto njih oboljelo je poslije primjene jednog od cjepiva koja se daju do 2. godine života djeteta (dr. Niko Visković)
Kaić: U Hrvatskoj se u drugoj godini života cijepi oko 90 posto djece cjepivom MPR i oko 90 posto djece se docijepi cjepivom 6 u 1 u drugoj godini života. To znači da oko 80 posto djece primi oba cjepiva u drugoj godini života, a preko 95 posto primi barem jedno od ta dva cjepiva u drugoj godini života. Do prije pet-šest godina ti su postoci bili nešto viši (npr. prije 10 godina 95 posto djece je primilo cjepivo MPR i 95 posto djece je primilo cjepivo 5 u 1 u drugoj godini života).
Dakle, ako je 80 posto djece koja su razvila autizam neko kraće ili dulje vrijeme prije početka bolesti primilo neko od tih cjepiva, to znači da je među djecom koja boluju od autizma manji postotak cijepljenih nego u općoj populaciji djece – a to znači da je cjepivo protektivni faktor, tj. da cijepljenje smanjuje rizik od autizma.
Ne znam je li točan podatak dr. Viskovića, ali ako jest, onda je to dodatan argument u prilog ogromnoj količini argumenata u stručnoj i znanstvenoj literaturi koji dokazuju da cijepljenje ne povećava rizik od autizma.
Naime, da bi se dokazala povezanost cijepljenja s nekim stanjem/bolešću, trebalo bi se ciljanim istraživanjima uočiti da cijepljena djeca imaju to stanje/bolest češće nego necijepljena djeca. Drugi je način taj da se usporede cijepni statusi djece koja imaju određeno stanje/bolest s djecom koja nemaju to stanje/bolest tj. da se vidi jesu li bolesna djeca više bila izložena cijepljenju nego zdrava djeca. Takva su istraživanja višekratno provedena na velikim uzorcima (stotinama tisuća djece) i nije se našla povezanost cijepljenja s autizmom.
3. Cjepivima se neopravdano pripisuje zasluga za opadanje pobolijevanja od dječjih zaraznih bolesti tijekom 20. stoljeća (Alan Phillips, američki odvjetnik, citiran na facebook-stranici Cijepljenje - pravo izbora)
Kaić: Podaci o pobolu govore suprotno, tj. pokazuju da je cijepljenje dovelo do opadanja pobolijevanja od onih bolesti protiv kojih se cijepi. Samo letimičan pogled na učestalost pojedinih bolesti u Hrvatskoj prije i nakon što se počelo cijepiti protiv njih pokazuje da u Hrvatskoj više nema oboljelih od dječje paralize i difterije, da nam djeca više ne umiru od neonatalnog tetanusa, milijarne tuberkuloze, tuberkuloznog meningitisa ni ospica, da je učestalost hripavca višestruko smanjena, a ospice i rubela pred samom su eliminacijom.
Da je tvrdnja o izostanku utjecaja cijepljenja na pobol točna, danas ne bismo ni imali oboljelih ili bi broj oboljelih od vodenih kozica bio vrlo malen jer su one otprilike jednako zarazne i prenose se na slični način kao ospice. Međutim, mi već desetljećima godišnje imamo dvadesetak tisuća oboljelih od vodenih kozica. Razlika je samo u tome što se djeca protiv ospica cijepe, a protiv vodenih kozica se ne cijepe.
4. Nema pouzdane procjene odnosa štete i koristi od cjepiva. (Alan Phillips)
Kaić: Procjene odnosa štete i rizika od cijepljenja provode se kontinuirano. Cjepiva kod kojih se pokaže da je rizik/šteta veći od koristi pri kliničkim ispitivanjima nikada ni ne dođu na tržište (npr. neuspjeli pokušaji proizvodnje cjepiva protiv HIV-a). Cjepiva kod kojih se pokaže da je rizik/šteta veći od koristi nakon registracije i primjene u populaciji trajno se povuku iz upotrebe (npr. ranija, verzija cjepiva protiv rotavirusa).
5. Uvjerenje da su necijepljene osobe prijetnja drugima je neosnovano. (Alan Phillips)
Kaić: U većini slučajeva necijepljene osobe ne predstavljaju prijetnju cijepljenim osobama. Međutim, nijedno cjepivo nije savršeno, tj. nijedno cjepivo neće zaštititi svaku cijepljenu osobu, a zaštita koju neka cjepiva pružaju ne traje doživotno. Za onaj mali postotak osoba koje ne steknu zaštitu cijepljenjem i za one koji bilo zbog svojstava cjepiva ili zbog nekog razloga koji je vezan uz samu cijepljenu osobu (slabiji imunološki odgovor zbog dobi, bolesti, lijekova) izgube zaštitu stečenu cijepljenjem, necijepljene osobe mogu predstavljati prijetnju.
