Ako netko misli da će u Srbiji uskoro vidjeti radničke proteste velikih razmjera, ne baš generalni štrajk, ali nešto zaista veliko, taj se vara. U toj zemlji tek nastaju pojedinačni lokalni sindikati na ad hoc osnovi neizdržive muke, ali i oni gube svaku učinkovitost čim se ta pojedinačna muka sanira vatrogasnim mjerama Vlade. Te su mjere puko prelijevanje ničega u ništa, ali pomažu u političkim računicama.

Najbolja i zabrinjavajuća ilustracija zbunjenosti sindikalnih organizacija je ovogodišnji Praznik rada. Prvi svibnja pao je baš nekako zgodno u petak, da se spoji sa vikendom sve do ponedjeljka. Zato je velika sindikalna centrala Samostalnih sindikata Srbije, ona naslijeđena od Miloševića i komunista i koja se nije mijenjala dvadeset godina, odlučila da 28. travnja (utorak) organizira ritualni umjetni prosvjed po Beogradu, e da bi svi imali vremena da sutradan zapale doma, zapale vatre, nabiju janjce na ražnje i ohlade pivo. Prvi maj je Prvi maj, ali roštilj je roštilj i u tome se iscrpila klasna svijest većega dijela srbijanskoga radništva.

Alternativna sindikalna organizacija ASNS (Asocijacija nezavisnih sindikata Srbije) organizirala je za Prvi maj svoj posebni prosvjed u Beogradu, ali se tada tamo pojavilo njih pedesetak s transparentima i to je bilo sve jer su se odmah požurili na svoje 'prvomajske uranke' dok se janjci ne ohlade, a pivo ne ugrije. Borba za radnička prava je jedno, a janjac na ražnju je, molim lijepo, drugo i u tome se ovoga trenutka iscrpljuje klasna borba.

Nitko nije opet sebi odrezao prst u Novom Pazaru, mada grupa radnika tvornice kože u Kragujevcu (bivša sedlarnica kragujevačkog arsenala) već danima štrajka glađu i već je u zabrinjavajućem stanju. Ni oni nisu primili plaće već godinama niti im je status reguliran u nekakvoj sumnjivoj privatizaciji. Vlada sve to krpi provizornim mjerama, začepljujući svaku rupu nekim proračunskim novcima, ali bez ikakvog utjecaja na dugoročno stanje. Sindikati, oni veliki, tu ostaju po strani: niti su primijetili da se nešto događa i da će netko ostati bez prsta ili viška tjelesne težine niti ih je netko na to upozorio, jer im nitko ništa ne vjeruje niti od njih bilo što očekuje. Neposredno ugroženo radništvo naviknuto je da se mimo sindikata smjesta izravno obraća Vladi; odatle se dade iznuditi neka gotovina odmah, na galamu i pritiske. Dok se sindikati između sebe izbore tko će te ljude zastupati i dok se pregovori završe – nitko više ne bi preživio štrajk glađu ili bi svi ostali bez prstića.

Stanje je, dakle, jasno: Srbija nema nijednu sindikalnu grupaciju koja je u stanju odmah i pouzdano zastupati čak i one najdramatičnije i najbolje zasnovane zahtjeve radništva. Sindikati u Srbiji nisu se uspjeli vinuti iznad i izvan komunističko-samoupravne uloge amortizera, štosdemfera, između poslodavca i radnika. To što su poslodavci postali privatnici, namjesto svemoćne države, ne mijenja ništa jer su ušli u novu nagodbu sa svemoćnom državom, kao što se iz procesa privatizacije dade vidjeti. Tvornice vrijedne spašavanja su uništavane da bi se novi vlasnik dokopao nekretnina koje je odmah prodao i pobjegao s novcima. Zvuči poznato? Netko iz države se u to ugradio. Zvuči poznato?

Istina, bilo je pojedinačnih slučajeva gdje su se pojedini sindikati na licu mjesta izborili za radnička prava, ali je tih slučajeva premalo. Još nismo vidjeli ni jednu jedinu skupnu akciju barem nekog granskog sindikata bilo koje djelatnosti koja bi bila na razini cijele države. Dvije velike sindikalne centrale očito više mrze jedna drugu nego poslodavce, tako da ni najopravdanija mjera pritiska neće dići više od polovice ukupnog sindikalnog članstva – ako i toliko. Združenom lobiju države i poslodavaca to savršeno odgovara, a političke stranke koje kontroliraju sindikate to će osigurati, bez brige. Komunističko-slobistički Samostalni sindikati oslonjeni su na tradiciju svinjskih polovica (francuska obrada) u zamjenu za šutnju i poslušnost (isprobano s uspjehom više puta). Nezavisni ASNS u stalnim je njuškanjima i pregovaranjima s Demokratskom strankom i koalicijama na vlasti, a bez povjerenja u bazi. Niti će se samostalci posvaditi sa svojim radikalima, socijalistima i narodnjacima, niti nezavisni s demokratima radi opće koristi radnika i zaposlenika. Ono što Srbija ima ovoga trenutka su 'žuti' sindikati (kako se to govorilo za vrijeme Kraljevine), na putu da postanu američki sindikati iz zlatnoga doba Jimmy Hoffe i njegovih mafijaških prijatelja.

Zapravo, još gore: priča mi Bogdan Denić, koji je (prije no što će postati svjetski značajan politički sociolog) bio sindikalni lider u sjevernoj Kaliforniji (sindikat alatničara), u vrijeme strašnih šezdesetih kada im FBI nije silazio s vrata, dakle, veli čovjek da su i tada sindikati bili moćniji i uživali više poštovanja i ugleda nego bilo koji od današnjih sindikata na teritoriju bivše Jugoslavije. Američko se radništvo za to bilo izborilo desetljećima žestokih sukoba, gladovanja u štrajkovima i nadasve neprekinutom solidarnošću i bratskim osjećajima. Nema sindikata bez bejzbol palice, puške vinčesterke i bratske radničke solidarnosti, ponavlja Bogdan.

OK: recite mi da se koristim 'komunjarskim' pojmom klasne svijesti; da, o tome je riječ. Klasna svijest znači da smo svi mi, najamna radna snaga, braća i sestre u Kristu i sudbini i da ne smijemo ići jedni drugima u podvalu kao štrajkbreheri, jer to je grijeh. Poslodavci svih zemalja (Todorić uz Miškovića) već su se ujedinili protiv nas, kako lijepo vidimo iz ove najnovije svjetske krize: nas otpuštaju, a oni dijele menadžerske premije i 'zlatne padobrane', kukajući pritom da su strašno na gubitku jer će ove godine zaraditi svega sedam milijuna neto namjesto devet. Ej: dva milijuna manje!

Riječ je o nečemu što su europski sindikati donekle skužili – djelomice i hrvatski – a što srbijansko radništvo tek mora savladati u sebi. Emancipirati se od političkih stranaka i nacionalnih mitova i shvatiti vlastiti položaj u kozmosu, položaj fukare koju pašče nema za što ugristi i kojoj će biti sve gore kako ova kriza ide. Imamo li što izgubiti osim rezervnih okova?

OK: recite mi da sam komunjarski propagandist iz ropotarnice povijesti. Budite 'antiglobalisti' do mile volje, dapače i 'alterglobalisti', ali ne zaboravite da su jaki sindikati jedina preostala obrana od globalne pljačke radništva i najamne radne snage uopće, pa makar ta radna snaga pisala računarske programe za velike novce, ispucavala satelite u kozmos i izmišljala lijek od raka.

O radničkom će se buntu moći govoriti onoga dana kada zbog otpuštanja jednoga brata li sestre bude moguć veeeeliki, čak generalni štrajk. Ne gajim iluziju da će to biti skoro, ali bez toga smo na duži rok v riti.