Stručnjaci već odavno znaju da se mnoge životinje u svojem ponašanju i kretanju, osobito one koje se sele, orijentiraju uz pomoć tzv. magnetoreceptora, osjetila za otkrivanje silnica Zemljina magnetskog polja. U 20. stoljeću istraživanje ovog fenomena nerijetko se doživljavalo kao nešto na granici pseudoznanosti, poput istraživanja telepatije. No posljednjih desetljeća znanstvenici pokušavaju ozbiljno utvrditi postoji li isto ili slično osjetilo i kod ljudi. Neke studije dale su naslutiti da postoji, no niti jedna do sada tako nešto nije uspjela definitivno potvrditi. Geofizičar Joe Kirschvink s California Institute of Technology (Caltech) u Pasadeni smatra da je njegova studija u tom smislu otišla korak dalje.

Kako šesto čulo funkcionira?

Odmah na početku valja istaknuti da Kirschvink za sada o svojim nalazima nije objavio recenzirani znanstveni rad, mada je zanimanje za njegove rezultate prošli tjedan pokazao prestižni znanstveni časopis Science. Njegovi kolege iz istog polja smatraju da je vrlo vjerojatno na dobrom tragu jer se dokazao kao ozbiljan znanstvenik koji ne bi istrčavao s nečim za što nema nikakvih dokaza.

Kirschvink je svoje istraživanje proveo dva kata ispod zemlje u tzv. Faradayevom kavezu, 'kutiji' obloženoj slojem aluminija dizajniranoj tako da uklanja moguće elektromagnetske smetnje, odnosno šumove iz okoliša.

Zemljino magnetsko polje stvara se u tekućoj vanjskoj željeznoj jezgri koja funkcionira kao golemi magnet. Njegova snaga varira od 25 mikrotesla blizu ekvatora do 60 mikrotesla kraj polova. To je vrlo slabo polje. Primjerice, uređaj za magnetsku rezonanciju ima oko 100.000 puta snažnije polje.

Brojne životinje imaju šesto čulo kojim osjećaju smjer magnetskog polja unatoč tome što je tako slabo. Ptice uz pomoć njega vrlo precizno nalaze svoj put čak i na dalekim putovanjima s kontinenta na kontinent. Neki miševi i štakori grade svoja gnijezda duž magnetskih silnica, a stoka i jeleni svoja tijela okreću poravnavaju s njima kada pasu. Psi se okreću prema jugu ili prema sjeveru kada obavljaju nuždu.

Dvije teorije

Gdje se točno nalazi to osjetilo i kako funkcionira, još uvijek nije sasvim razjašnjeno. O tome uglavnom postoje dvije teorije. Prema prvoj magnetsko polje pokreće kvantne kemijske reakcije u proteinima mrežnice koji se nazivaju kriptokromi. Međutim nitko ne zna na koji bi način oni mogli djelovati na živčane putove.

Prema drugoj teoriji, kojoj je sklon i Kirschvink, u receptorskim stanicama koje se mogu nalaziti u blizini nosa ili pored unutarnjeg uha životinja smještene su minijaturne igle kompasa. One su vjerojatno sastavljene od magnetita koji je jako osjetljiv na magnetska polja, a pretpostavlja se da na neki način otvaraju ili zatvaraju živčane putove. Ovakve magnetske igle otkrivene su i kod ljudi.

U svojim eksperimentima Kirschvink je svoje ispitanike povezao s monitorima za EEG kojima je pratio aktivnosti u mozgu. Analizirao je kako se one mijenjaju kada se uključi rotaciono magnetsko polje slične snage kakvu ima Zemljino. Rezultati su pokazali da su alfa valovi u mozgovima sudionika slabili kada je na njih primijenio magnetsko polje koje se okretalo suprotno od kazaljke na satu. Slabljenje alfa valova u svijetu EEG-a povezano je s reakcijama na magnetsko polje, jedinu varijablu koja se u eksperimentu mijenjala. Da stvar bude zanimljivija i uvjerljivija, signal u mozgu kasnio je za promjenom polja nekoliko stotina milisekundi, što više odgovara reakcijama u mozgu nego eventualnim izravnim indukcijama struje. Naime, magnetsko polje moglo bi samo izravno pokrenuti električne struje u mozgu koje bi se vidjele kao signali na EEG-u, međutim, one bi se u tom slučaju pojavile odmah, a ne sa zakašnjenjem.

Dakle, čini se da je Kirschvink na dobrom putu, no ako želi uvjeriti znanstvenu zajednicu, morat će objaviti recenzirani rad u ozbiljnom časopisu te možda usto pričekati da još netko potvrdi njegova istraživanja u istim uvjetima.