Svjedoci smo nasilja koje nam je, rekla bih, postalo svakodnevica, bez obzira je li riječ o obiteljskom, vršnjačkom ili nekom drugom obliku. Spada li i to u novo normalno vrijeme u kojemu živimo?

Da, upravo to je nešto što je novo normalno i nasilje se tolerira. Različite grupe, političke, vjerske i regionalne, diskutiraju i brane pravo na nasilje. Više se ne govori da je nasilje nedopustivo i da svi tražimo dobre instrumente i usavršavamo te instrumente tako da se ono spriječi, kako da se sankcionira i kad se već dogodi da se žrtve oporave, nego mi raspravljamo koje je nasilje opravdano, a koje je manje opravdano. To je emocionalno užasno za društvo, i za žrtve i za normalne ljude. Dakle, bilo koje nasilje je užasno i degradirajuće za ljude i bilo kakva rasprava je li nasilje opravdano prema bilo kome je vrlo nasilna, teška i destruktivna.

Koliko je simptomatično relativiziranje nasilja i odnosa žrtva-nasilnik prisutno u našem društvu?

- Vrlo. Svugdje u svijetu se traže opravdanja da je netko imao prvu godinu tešku, da je netko bio isprovociran, da je nekome teško gledati nekoga tko je druge boje kože. Vrlo je rašireno - od Skupštine Ujedinjenih naroda, pa naniže. Dakle, na svim razinama funkcioniranja je rašireno to jedno budalasto ponašanje koje je vrlo agresivno. Ovo su samo dokazi, najgora izbijanja. Na kraju će slabiji članovi društva platiti glavom. Jedna prava pozicija je da nasilje nije dozvoljeno i tu treba staviti točku, jer samo raspravljamo o instrumentima da se ono smanji, a bilo kakva relativizacija njega potiče, rasplamsava i uvijek se pitamo gdje je tu kraj.

Postajemo li relativiziranjem odnosa žrtva-nasilnik na neki način svi mi suodgovorni za nasilje koje se događa oko nas?

Točno. Bilo tko da ima svoje favorite pa kaže "Aha, može se ženi pljusnuti neki šamar", pa za djecu "Batina je iz raja izašla" u bilo kojem religijskom ili kojem drugom smislu, "Dobro je suce udarati jer oni ne rade svoj posao", "Doktorima je dobro prijetiti", "Novinari zaslužuju to i to"; čim to odobravamo i čim krenemo tim putem, mi smo debelo zagazili u to da sudjelujemo u tome. I onda se nešto, kao, čudimo – otkud sad to? Nema nasilja! Ako neki novinari ne pišu dobro, onda se tome suprotstavljamo i ne čitamo. Sigurno i neki liječnici ne rade dobro, ali onda imamo instrumente da to sankcioniramo, ali ideja da se ljudi vrlo masovno pozivaju na nasilje je užasna.

Nasilje ne poznaje dob i spol, no statistike ipak ne idu u korist ženama. Je li Hrvatska, pa i zemlje u okruženju, zbog izraženog patrijarhata plodno tlo za nasilje nad ženama?

Ja ne vjerujem u ideje patrijarhata. Žene su fizički slabije i to nasilnici koriste i samo vrebaju priliku je li netko slabiji, da im ne može uzvratiti, a to su uglavnom žene i djeca. To je samo jedna biologijska stvar. Nasilnici su u principu emocionalne i životne kukavice koje se ne usuđuju suprotstaviti sebi ravnima, a pogotovo nekome tko je na nekoj višoj razini po njihovoj skali i zato biraju žene. Žene su ravnopravne muškarcima po svim pitanjima, osim što su zbog biologije fizički nejače. To nasilnici obilato koriste da bi iskazali vlastitu nemoć i vlastiti strah od žena, strah od ljubavi, zaljubljivanja, veza, intimnosti. To je uvijek u podlozi, a to uvijek šaka rješava, jer sve što bi riješilo zavođenje udvaranje, cvijeće, rastanci i sastanci, ljudima koji favoriziraju nasilje šaka je jedini instrument. Što vrijede stotine i tisuće koji su u ljubavnim vezama? Za nasilnike ne vrijede. Za njih je šaka i "Ako se žena dobro udari, onda je ona već pitoma". Tu vrijedi jedan nakazan sustav, tako da je točno da žene nisu ni emocionalno slabije i ni po čemu drugome osim što su fizički slabije zbog raspodjele hormona, ali nasilnici koriste slabost. Oni tragaju samo za onima koji se ne mogu obraniti.

Je li onda ipak nemoguće prepoznati potencijalne počinitelje nasilja? Koliko je održiva teza da nitko ne može znati što se događa u nečijoj glavi iza neka četiri zida?

Ne, nije nemoguće. Lako je prepoznati da se čovjek podčinjava šefu. Psihopate se može prepoznati s Mjeseca, samo što mi nismo dobri u tome da stvari govorimo iskreno jedni drugima. Nije nitko udario ženu da i ne galami, ponižava, vrijeđa je. Lako je to prepoznati, ali mislim da smo kao društvo izabrali put neke lažne političke korektnosti, pristojnosti gdje nećemo nazvati stvari pravim imenom. Ako i publika na stadionu nešto krivo govori, onda ćemo i za to reći da su to mladi ljudi. Ako se političari u našem Saboru i u drugim saborima svijeta ponašaju psihopatski, mi ćemo to sve nešto zamotavati – da mu je to loš dan, a još ćemo se i smijati. Najstrašnija stvar je što takvi psihopati znaju izazvati smijeh, kao da je to simpatično. Kad netko uvrijedi ženu pa joj kaže da je kurva, onda je to, kao vrlo simpatično? Znaju neki reći „Pa, da, on je malo primitivniji, 'ajde, pusti ga.“ Ne. Ništa u psihopatiji nema simpatično i u društvu moramo razvijati kod mladih i djece od vrtića svijest da u psihopatiji nema ništa smiješno, simpatično, drago, veselo. Ne, to je laž. Svaka osoba koja je žrtva nasilja vrlo teško pati i to je suština, tu nema što biti smiješno. Nema ništa smiješno u priči da je netko došao kući, pa ženi opalio sva šamara, a ona je skuhala ručak. To nije smiješno, nego u društvu to treba biti jasno označeno kao nešto gdje će društvo dati svoj potencijal da ljudi budu slobodni i kada postoji prijetnja da bi netko nekoga mogao udariti i biti nasilan.

Cijeli razgovor s Antom Bagarićem pročitajte na Glasu Istre.