Jer, ovog tjedna Dodik je dosad najotvorenije izgovorio riječ 'rat', što je dosad uglavnom izbjegavao i zadržavao se na aluzijama spominjući prije svega 'očuvanje mira'. Sada sve to izgleda mrvicu konkretnije.

Predsjednik RS-a suočen je s vrlo neugodnim sudskim postupkom u Sarajevu zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika u BiH, što on smatra montiranim političkim i osvetničkim postupkom, a kao povod za zveckanje oružjem poslužila mu je navodna predstojeća odluka Christiana Schmidta o konačnoj raspodjeli državne imovine.

Dodik ultimativno traži da ona pripadne Federaciji BiH i RS-u, dok u Sarajevu smatraju da se radi o resursima same države, a spor oko ove teme traje već gotovo tri desetljeća. Ništa konkretno ovih dana nije se dogodilo kako bi izazvalo oštru reakciju u obliku najave odcjepljenja, pa je sasvim jasno da se radi o novom političkom dramoletu i buri u čaši vode.

I idući korak vrlo je očit: radi se o proslavi 'Dana Republike Srpske' 9. siječnja, koji je već ranije proglašen neustavnim i ne priznaje ga civilizirani dio međunarodne zajednice. Milorad Dodik bez sumnje priprema novu predstavu i nastojat će privući što više svojih 'prijatelja u svijetu' , no osim predstavnika Rusije, Srbije i eventualno Mađarske - kao dijela 'proruske osovine u Europi' - teško da će mu se odazvati netko značajan.

Eventualno još Dragan Čović, dok će Zoran Milanović - koji s liderom bosanskih Srba njeguje neobično nježne odnose i posjećuje ga u Laktašima, a onda i poziva na Hvar - ovom prilikom valjda ostati suzdržan.

Sam Milorad Dodik svojim teatralnim najavama odcjepljenja polovice Bosne i Hercegovine zapravo gradi vlastitu poziciju na unutarnjem planu, pri čemu je očito beskrupulozan. Takav navodno nije bio na početku svoje političke karijere, no iz današnje perspektive jasno je da je u najmanju ruku bio vrlo proračunat.

S diplomom Fakulteta političkih nauka političku karijeru je započeo koncem osamdesetih kao mladi načelnik općine Laktaši kod Banja Luke, a potom pristupa Savezu reformskih snaga Ante Markovića i kao pripadnik 'jugoslavenske opcije' ulazi u parlament BiH.

Za vrijeme rada nije važio za nacionalista - dapače, kruži legenda da je spasio živote nekih Bošnjaka - te je konzistentno predstavljao opoziciju SDS-u Radovana Karadžića. Postoji još jedna legenda iz tog doba: politika ga nije previše ni zanimala pa se navodno bacio na šverc cigareta i tako zaradio nadimak 'Mile Ronhil'.

Koncem devedesetih, kada su Amerikanci shvatili da je vrijeme za promjene političkih predstavnika Srba u BiH, isplivao je kao njihov favorit. Instalirali su ga za vođu uz veliku podršku međunarodne zajednice, aranžirali njegov savez s odmetnutom (i kasnije osuđenom, ali svejedno raskošno dočekanom) Biljanom Plavšić i mic po mic progurali do neprikosnovenog lidera koji hametice mete konkurenciju na izborima.

Od sredine dvijetisućitih do danas skače iz premijerske u predsjedničku fotelju, imao je izlet i u Predsjedništvo BiH - u koje je nakon izbora teatralno doveo harmonikaše, a potom ga uglavnom opstruirao. Na relaciji s bratskom Srbijom sjajno je surađivao s Borisom Tadićem, dok se s Aleksandrom Vučićem nimalo nije podnosio.

No kada je ovaj došao na vlast pobratimili su se, pa za beogradskim autokratom i neokrunjenim kraljem 'srpskog sveta' danas šparta diljem Srbije i asistira mu u svečanom otvaranju stadiona i još svečanijim uručivanjima mamografskih uređaja bolnicama u pasivnim krajevima. Funkcionira otprilike kao pridruženi ministar ionako marionetske vlade Srbije.

Dodik često govori ono što Vučić ne smije: kada najavi proglašenje nezavisnosti i 'prisajedinjenje' Srbiji, ovaj uzvrati da 'podržava sve što se tri naroda u BiH dogovore'. Kada je Vučiću nezgodno baš otvoreno slizati se s Vladimirom Putinom, jer želi održati iluziju da je moguće levitirati između zaraćenih Istoka i Zapada, Milorad se zaputi avionom do Moskve kako bi ondje dobio instrukcije, što je nedavno i sam otvoreno potvrdio.

Nakon što je zbog zapadnog pritiska Aleksandar Vučić bio prisiljen odreći se svog trbuhozborca, šefa svih špijuna i jednog od eksponiranih ruskih igrača Aleksandra Vulina, Milorad Dodik ovog tjedna imenovao ga je novim članom 'Senata Republike Srpske', koji se opisuje kao 'savjetodavno tijelo najviših ustavnih institucija Republike Srpske'.

Tako danas funkcionira 'srpski svet' koji nema problema s činjenicom da su i Dodik i Vulin pod formalnim sankcijama SAD-a. Radi se ionako o dugoročnom projektu za čije puno ostvarenje - kao i recimo za vojno osvajanje Kosova - u Srbiji naivno čekaju 'promjenu međunarodnih okolnosti'.

Odnosno, trenutak kada će Trump pobijediti na američkim izborima, kada će u Europi prevladati mrkli nacionalisti ili kada će, recimo, Rusija osvojiti svijet…

Milorad Dodik bogat je kao Krez i ne postoji živa duša koja bi zbrojila sve kuće, imanja, tvrtke i poslovne pothvate njega i članova njegove obitelji, no vrijednost se uglavnom kreće u desecima milijuna eura. Ima i kuću u Beogradu kojega smatra svojim drugim domom, ondje je čak i glasao na nedavnim izborima - zajedno s još nekoliko desetaka tisuća nesretnika koje je iz Bosne i Hercegovine autobusima doveo na biralište i tako pomogao ukrasti Vučićevoj oporbi vlast u glavnom gradu.

Što je moćniji i bogatiji, u javnim nastupima je neotesaniji pa oporbu u RS-u uglavnom proglašava 'izdajnicima', dok bošnjačke političare, strane ambasadore i velik dio međunarodne zajednice časti nevjerojatnim arsenalom uvreda - oni su 'lažovčine', 'smutljivci', 'nacistički simpatizeri', 'klauni', 'protuhe', 'lažovi' i slično, ovisno o potrebi.

Istovremeno voli ostaviti dojam narodnog čovjeka pa se masama ulaguje pjevanjem i ispijanjem rakije. Uglavnom, Milorad Dodik ima sve odlike jednog solidnog džepnog diktatora - a oni, kako znamo iz iskustva, jako dobro uspijevaju u nesređenim društvima koja su uz to opterećena nacionalizmom.

Na vrijeme je to shvatio, pa sada i Radovanu Karadžiću - kojemu je nekad davno predstavljao najljuću oporbu - diže spomenike i uzdiže ga na razinu božanstva.

I očito se trudi dovršiti njegov posao.