Dodatni protokol uz Ženevske konvencije navodi da nuklearna postrojenja ne smiju postati mete, čak ni u scenarijima strateške vojne dobiti. Ali prvi put u povijesti tabu o napadima na nuklearne objekte je razbijen, a rusko i ukrajinsko nepoštivanje nuklearnih zona postavilo je opasan presedan, analizira Telegraph.

Posljednji incident u Zaporižji krajem prošlog tjedna, kada su ruske trupe navodno zapalile gume ispod jednog od rashladnih tornjeva kao odgovor na ukrajinski upad na teritorij Rusije, naglasio je Putinovu spremnost da pribjegne nuklearnoj provokaciji.

U očima zakona nuklearne elektrane uvijek se smatraju civilnom infrastrukturom, a ugrožavanje sigurnosti nuklearne energije uzrokuje nestanak struje, šteti vitalnim uslugama, uključujući bolnice, i povećava ovisnost o fosilnim gorivima štetnim za okoliš.

Budući da trenutno prijeti i potencijalni sukob između Izraela i Irana, kako osigurati da rat u Ukrajini bude posljednji koji uključuje prijetnju nuklearnoj energiji?

Bilo je poziva za novim pravnim i političkim mehanizmima za zaštitu nuklearnih elektrana tijekom ratova u budućnosti. Međutim novo zakonodavstvo moglo bi oslabiti postojeće Ženevske konvencije – i samo će učiniti problem složenijim, dopuštajući državama da biraju i miješaju svoje zakonsko sudjelovanje.

Rusija izazvala globalni bijes

Zaštita nuklearnih postrojenja nekoć se jednoglasno smatrala temeljnom – a pravni kodeksi Rusije, Izraela i Sjedinjenih Država predstavljaju te vitalne objekte kao zaštićene prostore.

Kada su moskovske snage 4. ožujka 2022. napale nuklearnu elektranu Zaporižja sa šest reaktora, Rusija ne samo da je izazvala globalni bijes, već je prekršila i vlastitu nacionalnu politiku.

Pokrenula je i napad da bi zauzela zloglasnu černobilsku nuklearnu elektranu i sarkofag.

Do 9. ožujka Černobil je izgubio vanjsko napajanje zbog borbi i postao ovisan o rezervnoj proizvodnji energije. No sada je ponovno u ukrajinskim rukama, a Zaporižju i dalje okupiraju ruske snage.

Što je uopće moguće učiniti u ovoj situaciji?

Potpuno gašenje proizvodnje nuklearne energije nije realna ni razumna opcija. Trenutačno 50 posto ukrajinske energije osigurava 15 nuklearnih reaktora. Četiri od njih dizajnirali su Rusi i svi se nalaze na dohvatu projektila s teritorija koji su okupirali.

Nasreću, nuklearne elektrane su robusnije nego što mislimo. Dizajnirane su tako da izdrže terorističke napade i udare zrakoplova, međutim nisu spremne za višestruke slučajne udare i ekološke štete koje mogu nastati tijekom dugotrajnog sukoba.

Ako Rusija ne održi Zaporižju sigurnom, postoji stvarna mogućnost da bi nesreća ili protunapad mogli osloboditi radioaktivne izotope joda, cezija i stroncija diljem Rusije i Ukrajine.

Nepromišljeno ponašanje Rusije prijeti sigurnosti istočne Europe

Putinova odluka da napadne i osvoji ukrajinsku nuklearnu energiju predstavlja kršenje međunarodnog humanitarnog prava bez presedana.

Ovaj zakon poštovale su čak i države s trajnim rivalstvom. Godine 1988. Indija i Pakistan prepoznali su rizike koji bi mogli proizaći iz međusobnog ciljanja nuklearnih postrojenja i složili su se isključiti iz napada sva ona koja koriste ili skladište velike količine radioaktivnog materijala, unatoč povijesnim napetostima i neprijateljstvima.

Ukrajina je pozvala na sankcije protiv Rosatoma, ruske državne korporacije za atomsku energiju, kao odgovor na zauzimanje Zaporižje. Nažalost, takve sankcije nisu moguće zbog štete koju bi mogle nanijeti široj europskoj energetskoj infrastrukturi.

Naime 14 nuklearnih reaktora u Europskoj uniji u potpunosti ovisi o gorivu iz Rusije, a globalna nuklearna industrija još nije u dobroj poziciji da nadoknadi taj manjak.

Kraj europske ovisnosti o Rusiji trebao bi poslati jasnu poruku da iskorištavanje nuklearnih elektrana tijekom ratovanja ima značajne posljedice. No dok se ne uspostavi snažan plan za okončanje globalnog oslanjanja na rusku nuklearnu industriju, sankcije jednostavno nisu održiva opcija.

Nada ipak postoji

Odvajanje Europe od ruske nuklearne industrije moglo bi se postići razvojem kapaciteta za pretvorbu, obogaćivanje i proizvodnju nuklearnog goriva na drugim mjestima.

Taj je proces već započeo u Europi te elektrane potpisuju nove dugoročne ugovore s dobavljačima resursa koji nisu iz Rusije.

Udaljavanjem od Rusije stvaraju se nove gospodarske prilike u tom sektoru za SAD i Španjolsku, kao što je primjerice suradnja između energetskih divova Westinghousea i Enuse u proizvodnji goriva za reaktore ruskog dizajna.

Kraj europske ovisnosti o Rusiji trebao bi poslati jasnu poruku da iskorištavanje nuklearnih elektrana tijekom ratovanja ima značajne posljedice. Vrijeme je da međunarodna zajednica poduzme akcije i ponovno izgradi desetljećima stare zaštitne mjere oko infrastrukture nuklearne energije u zonama sukoba.

I Moskva i Kijev trebaju prestati sa svojim napadima koji prijete infrastrukturi nuklearne energije i posvetiti se održavanju načela koja su do sada sprečavala katastrofu, zaključuje se u analizi Telegrapha.