Na Rabu je od petka do nedjelje održano pet okruglih stolova, završna konferencija i radionica kojima organizatori žele sakupiti mišljenja i prijedloge za nacrt plana kojim bi se realizirao, uz pomoć Europske unije, Memorijalno-edukativni centar 'Kampor - polje sjećanja'.

Sudionici skupa iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Italije zaredali su se u vrlo kvalitetnim okruglim stolovima 'Filozofsko-sociološki aspekti totalitarnih režima', 'Totalitarni režimi i koncentracijski logori', 'Međugeneracijski prijenos traume', 'Akademija demokracije' (na kojem su govorili Stjepan Mesić, Milan Kučan, don Ivan Grubišić, prof. Damir Grubiša i prof. Mate Kapović) te završni pod nazivom 'Temeljne europske vrijednosti: interkulturalizam, tolerancija i ljudska prava'. Skup je jučer završio konferencijom 'Kultura sjećanja', odnosno radionicom i izvješćem o pripremama projekta Memorijalnog centra Kampor.

Povod za okupljanje strašna je povijest fašističkog logora Kampor na Rabu, logora u kojem je umrlo preko 4.500 zatočenika Slovenaca, Hrvata i Židova (kroz njega je prošlo 15.000 osoba i imao je najveću stopu smrtnosti od svih logora u Europi!), ali intencija organizatora jest donijeti zaključke koji bi pomogli osmisliti budući memorijalni i edukativni centar za razvoj demokracije i temeljnih europskih vrijednosti, zbog čega je taj projekt prepoznala i financira ga Europska unija u sklopu programa 'Europa za građane – Aktivno europsko sjećanje'.

Da bi ostvarili ideju etničkog čišćenja sjevernog dijela Kvarnerske i Ljubljanske provincije, fašisti su osnivali koncentracijske logore. Podizali su ih diljem Italije i u hrvatskim krajevima. U riječkoj regiji osnovali su logore u Bakru, Kraljevici, Lovranu i na Rabu.

Mjesto za logor na Rabu određeno je 26. lipnja 1942.

Već 2. srpnja 1942. na Rab je došlo dvjesto talijanskih vojnika i časnika koji su podigli šatore u polju podno kamporske škole. Na polju su uništili sav kukuruz i vinograd, a zaravnali su i potoke, zbog čega je dolazilo do poplava u logoru. U jednoj je stradalo petoro djece. Iako logor još nije bio završen, prve internirce doveli su 27. srpnja 1942. Bila je to grupa od 170 Slovenaca. Otada su skoro svaki dan dovozili ljude iz Slovenije i Hrvatske. Iz Čabra su 4. kolovoza 1942. dovezli prve Hrvate, među kojima je bilo 486 žena i djece.

Do oslobođenja 11. rujna 1943. u logor su doveli do 15.000 ljudi (razni izvori), računajući u tu brojku i 3.336 Židova koje su dovodili zadnja tri mjeseca iz ustaških logora Kupari, Gruž i Lopud u tzv. civilnu zaštićenu internaciju, dok su Hrvati, Slovenci i ostali bili u 'represivnoj' internaciji (među njima je bilo i 2.000 djece). Uvjeti života u Kamporu bili su strašni, a umiralo se od gladi i žeđi. Talijanski su fašisti bili nemilosrdni. Unatoč tomu, nakon kapitulacije fašističke Italije nije bilo nikakvih osveta nad talijanskim vojnicima, čime su već tada Rabljani pokazali smisao za toleranciju i mirotvorstvo.

Sudionici susreta na Rabu usuglasili su se s time da buduća institucija 'Kampor - polje sjećanja' (u kojoj bi mogao biti ugrađen i znanstveni institut za kulturu mira) bude ne samo memorijalni centar, već i škola za demokraciju, mjesto gdje će se odgajati i prepoznavati čovjek. Rab, zbog Kampora, ali i zbog Golog otoka i otoka Svetog Grgura, kazano je, ima mogućnosti prerasti u veliki centar obrazovanja koji će promovirati univerzalnost, multikulturalizam i gdje će se širiti europske građanske vrednote ili, kako je kazao Milan Kučan, gdje će se učiti i europsku mladež o važnosti multinacionalnih država. Gdje će se učiti poštivati ljudska prava, kultura dijaloga, uvažavanje različitosti i stvaranje zajedništva, kako je to sumirao don Ivan Grubišić.

Mjesto bi to trebalo biti na kojem će se pamtiti tako što će se istraživati javno mnijenje i podsjećati na baštinu antifašizma (na Rabu je, primjerice, nastao jedini tadašnji Židovski antifašistički bataljun na svijetu kao otpora fašizmu, nacizmu i ustaštvu), gdje će se sistematski i studiozno opirati povijesnom revizionizmu i rehabilitaciji zla. Gdje bi se, kako je predložio bivši slovenski predsjednik, trebali educirati i budući političari, ali ne na ideološkim matricama. Centar će to biti koji bi se trebao povezivati s drugim memorijalnim muzejima i obrazovnim institucijama poput Yad Vashema u Jeruzalemu ili onih koji će tek stići, a dužni smo ih osnovati zbog križnih puteva i fojbi u Istri, zbog Srebrenice i Ovčare, zbog Medačkog džepa i Škabrnje.

Memorijalni projekt 'Kampor – polje sjećanja' morao bi biti i kulturni projekt, projekt mirotvorne kulture te važno mjesto susreta. Pravilno shvaćen, taj muzej trebao bi pomoći Rabu da stigne do najšireg mogućeg kruga ljudi, da miri, educira, budi sućut, potiče introspekciju, poziva na kvalitetniji život.

Jedan od predavača upitao se: može li se projekt promatrati i kao važna poluga baštine u turizmu? Navodeći riječi uglednoga profesora muzeologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Tomislava Šole, institucije baštine su na potezu. Muzej mora biti sinteza mudrost i ljubavi. Naime, kada bi se u muzejima i spomen-područjima nalazila savršena i samo potpuna memorija, onda bi bilo lakše tvrditi da je u njima uskladišteno samo znanje, pa i povijesno. Kako je, ipak, znano da je sadržaj muzeja rezultat dugotrajnog znanstvenog istraživanja, selekcije i sublimiranja te velikog angažmana i entuzijazma, kakav primjerice svjedoči prof. Ivo Barić, spiritus movens projekta i predsjednik Udruge antifašista Rab, odgovoran izbor materijala i informacija predstavlja golemu količinu filtriranog, selekcioniranog znanja.

Ali ako izbor građe za projekt 'Kampor – polje sjećanja' bude rađen prema vrhunskim znanstvenim, društvenim i moralnim kriterijima i s ciljem da tako prikupljeno znanje bude vraćeno u život, a izraženo je vjerovanje da se sva patnja koncentrirana u logoru Kampor ne može i ne smije izgubiti, s pravom bi se uskoro moglo govoriti o Rabu kao važnom dijelu hrvatske supstancije mudrosti. Rab bi, stoga, mogao postati važnom točkom na mirotvornoj karti svijeta.