Mobilnost haubica te sposobnost ciljanja i pucanja radi razliku između života i smrti na bojnom polju. Međutim razvoj situacije u više od godine i pol rata u Ukrajini prisilio je odgovorne u američkoj vojsci da se zapitaju je li prijevoz topništva kamionima još uvijek održiva/isplativa opcija.

'Vrijeme pripreme za paljbu od 10 ili 15 minuta za vučeno topništvo protiv dobro opremljenog neprijatelja danas je previše', rekao je novinarima na godišnjoj konferenciji Udruge kopnene vojske Sjedinjenih Država, general James Rainey, piše Insider. U ukrajinskom ratu na djelu je viđen popriličan niz vučenog i samohodnog topništva - u različitim kalibrima te različitih zemalja porijekla. Uključuje to američke samohodne haubice M109, ruske 2S19 i njemačke PzH 2000 te američke vučne topove M777, ruske 2A65 i britanske L119.

Obje strane također koriste brojna oružja za lov na topničke baterije druge strane, poput protubaterijskih radara za lociranje neprijateljskih topova čim zapucaju i armade bespilotnih letjelica koje neprestano lebde iznad bojnog polja, čekajući da nasrnu na neoprezne strijelce. Nove precizno navođene granate, poput američkog GPS-om navođenog Excalibura, također se koriste za uništavanje neprijateljskih haubica jednim hicem, umjesto da se oslanjaju na sreću tijekom baražne paljbe nenavođenih granata.

Sve veća rasprostranjenost i sofisticiranost protutopničkih sustava potaknula je pitanje o vrijednosti vučenih i samohodnih topova. Tijekom većeg dijela povijesti - otkad su se pojavili u srednjem vijeku - vukli su ih konji ili volovi, što je ograničavalo njihovu mobilnost. U vrijeme svjetskih ratova kamioni su mogli brže vući topove po bojnom polju, iako je i dalje trebalo dosta vremena da budu postavljeni.

U Drugom svjetskom ratu pojavile su se samohodne haubice, često montirane na preinačene šasije tenkova. Ova vozila na gusjenicama ne samo da su mogla držati korak s tenkovima u kretanju, nego su također mogla pucati, brzo se premještati i zatim ponovno otvarati vatru.

Zapadne zemlje osobito su sklone bazirati svoje topničke arsenale na samohodnim topovima te oni nalikuju lako oklopljenim tenkovima. Njihove vojske često namjenjuju vučne topove za zračne i amfibijske snage, jer ne mogu putovati s teškom opremom, ili ih prosljeđuju manje naprednim saveznicima, onima koji ne mogu upravljati mehaniziranim topništvom.

Obje strane u raspravi 'vučeni protiv samohodnog' imaju jake argumente. Zagovornici samohodnih haubica ističu njihovu vrhunsku zaštitu i sposobnost brzog micanja nakon ispaljivanja granata. Pristalice vučenog oružja navode njihovu nižu cijenu, manju težinu i poboljšano vrijeme postavljanja. Prema izvješćima, američki M777 pomakne se i postavi u roku od dvije do tri minute.

Logistički su tegljeni topovi manje zahtjevni. Ako se kamion koji vuče top pokvari, drugi kamion ga može vući, ali ako se šasija samohodnog topa pokvari, oružje se isključuje. Svojevrsno hibridno rješenje su haubice na kamionima, poput francuskog Caesara. Oni nude pokretljivost na vlastiti pogon, bez troškova, težine i mehaničke složenosti, iako im nedostaje oklopna zaštita.

U budućnosti će druga opcija vjerojatno biti topništvo kojim se može upravljati daljinski ili će djelovati autonomno. 'Nastavljamo razmatrati robotska i rješenja na kotačima za topništvo koje se vuče', rekao je Rainey na konferenciji. Poput bespilotnih letjelica, ovi robotski topnički sustavi mogli bi biti manji, lakši i potrošniji od topova kojima upravljaju ljudi. Ali sljedeća generacija topovske artiljerije proširenog dometa američke vojske trebala bi biti nadograđeni M109A7 Paladin sa snažnijim oružjem.

Ako je rat u Ukrajini vodilja, topništvo će biti ključno oružje i u budućim kopnenim borbama - kao i protubaterijska vatra. Vojske će se usredotočiti ili na neutraliziranje protutopničkih sustava ili na razvoj haubica koje su vrlo mobilne ili iznimno dobro zaštićene, iako će većina nacija vjerojatno ulagati u oboje. No, kako je pokazao i rat u Ukrajini, nema srebrnih metaka na bojnom polju niti iznad njega.