Prvi kojega se sjećamo bila je prvotravanjska šala jednog kolege iz 1996. godine, koji je pustio vijest kasno noću, tj. rano ujutro (oko 2.15) 31. ožujka: kao, u istočnoj Bosni francuski Unprofor uhitio Mladića i 'more to follow' (uskoro opširnije). Nastala je noćna panika u svim europskim i dijelu američkih medija; noćna smjena BBC-jevog World Servicea nasjela je skroz, a u sarajevskom glavnom stanu Unprofora probudili su sve zaposlenike. Nama u Beogradu – nakon što smo skužili tko nam je smjestio i da je to taj datum – trebalo je nekoliko sati, do zore, da uzbunu neutraliziramo. Od tada smo barem jednom godišnje imali razne lažne uzbune na istu temu, tako da je gospodin Mejaški tek jedna od zakašnjelih žrtava – kako vidimo, zbog zavisti poslovnih konkurenata. Pritom ne liči na Mladića nimalo, ali smo valjda Kenijcima svi mi isti, kao i oni nama. Tako je drama završila kao farsa – kao što je i počela. Ako Mladić ikada bude uhićen, bit će to banalni antiklimaks, poput uhićenja Radovana Karadžića: čudo za tri dana.

Mi koji to, po prirodi posla i sektora koji radimo, pratimo od početka, skužili smo davno o čemu je riječ. Sigurnosna i medijska logistika Ratka Mladića duboko je ukorijenjena u podivljalim i odcijepljenim frakcijama raznih srpskih vojski, tajnih službi i 'patriotskih' političkih snaga, formalnih i neformalnih. To je bratstvo po zločinu: kako ratnom, tako i banalno kriminalnom zločinu, gdje se svi uzajamno drže za muda i u skladu s tim uzajamno ucjenjuju.

Ako Mladić – kakav je lud – propjeva u Den Haagu i imenuje sve sudionike zajedničkog zlikovačkog poduhvata, nastaje veliki problem. Zato je procijenjeno da je bolje čuvati ga i moliti dobroga Boga da ga uzme k sebi prije uhićenja. Zdravstveni karton, uostalom, pruža stanovite nade u tom smislu: hipertenzični kolerik, sklon koronarnoj insuficijenciji. Bilo je čak i otvorenih poziva Ratku Mladiću da se radije ustrijeli službenim pištoljem nego da padne u ruke 'antisrpskom zločinačkom sudu' (iz Srpske radikalne stranke Voje Šešelja).

Povijest potjere za Mladićem više je nego komična: zahvaljujući obavještajnoj potpori, bježao je korak do dva ispred progonitelja. Svake godine nakon 2001. novi srbijanski režim otkrivao je da je prethodne godine Mladić bio na toj ili onoj lokaciji. Pohvatani su neki pomagači, ali je trag tada bio već hladan. Policija i vojne službe imale su nekoliko prepada na nekim mjestima, ali su bili uzaludni – osim što su poslužili kao isprika ekstremnoj šovinističkoj i neonacističkoj desnici (i neodvojivim nogometnim navijačima) za cirkuse po gradu. Šešeljevi radikali koristili su senzacije tog tipa da u Narodnoj skupštini Srbije ističu transparente 'Sigurna kuća za Ratka Mladića' i da naljepnice 'Bulevar Ratka Mladića' lijepe po Bulevaru Zorana Đinđića u Novom Beogradu.

U komičnije epizode spada i diskretno privođenje nekog Aksentijevića, koji – istini za volju – donekle liči na Mladića, mnogo više nego Mejaški: njega su agenti BIA (Bezbednosno informativne agencije; sljednica Udbe) sačekali, veoma službouljudno spremili u auto i odveli u svoje sjedište. Tamo su mu uzeli otiske prstiju i zamolili ga da pričeka; nakon kraćeg vremena uljudno su mu se ispričali i odveli ga na ručak u obližnju jako dobru birtiju, gdje su se rastali u prijateljstvu.

Ozbiljni ljudi sliježu ramenima na te senzacije. Oni će vas upozoriti da je taktika skrivanja i čuvanja Ratka Mladića lukava i stručna. Oni su, s dobrim razlozima, uvjereni da su sve te javne senzacije i uzbune oko Ratka Mladića tek dio smišljene taktike njegovih zaštitnika. Načelo je jednostavno: treba svako malo puštati glasine da je Mladić tu ili tamo, doturati informacije međunarodnoj zajednici i obavještajnim agencijama (stranim i domaćim) na istu temu i tako rastegnuti po prirodi stvari ograničene ljudske i tehničke resurse na veliki teritorij. Nešto najviše nalik na 'šibicarenje', s tim da nema više samo tri kutije od šibica, nego ih ima petnaest, a istražitelji moraju zaviriti pod svaku od njih. Taktika je više nego učinkovita.

Nova srbijanska vlast, ona od 2000. na dalje, u velikoj je neprilici, jer je dopustila nacionalistima (koji su, uzgred, držali vlast od 2004. do 2008) da od Ratka Mladića naprave 'nacionalnog heroja' čiji je simbolički značaj uvelike nadmašio njegov stvarni životopis. Ukratko, Ratko Mladić bio je mediokritetni neuspješni vojskovođa, čovjek koji je – baveći se masakrima u Srebrenici – dopustio sebi da izgubi Zapadnu Bosnu i Sjevernu Dalmaciju, mada je bio uredno upozoren na predstojeću prijetnju Oluje. Ali, to je druga i duža priča koja još nije u potpunosti ispričana, jer je Mladić kao bjegunac bio zanimljiviji medijima.

Srbijanski su dužnosnici kasnije posramljeno pričali da je, eto, Mladić odlično osiguran, da je u čarapama hodao po sigurnim stanovima u Beogradu da ga nitko ne čuje, da je prijetio svom vlastitom osiguranju kako će im djecu pobiti ako mu se nešto dogodi itd. Pričalo se i priča se da mu osiguranje broji 'desetine slijepo odanih uvježbanih mladih ljudi, spremnih da umru za njega'; da se skriva po šumama i gorama, špiljama i manastirima.

Istini za volju, BIA je jednom, 2003, ispratila njegovog sina Darka do jednog manastira u divljim planinama zapadne Srbije, blizu bosanske granice, ali dvoje agenata nije moglo ništa jer je mjesto bilo osigurano većim brojem naoružanih ljudi. Nakon toga, njemu se gubi trag.

Ljudi koji se u to razumiju kažu da je svaka javna buka oko Mladića tek još jedna diverzija, skretanje pozornosti s glavnog na sporedno i da su takve senzacije planirane radi stvaranja novih zabuna i držanja napetosti. Ako njih pitate, kazat će vam da Mladić, ako je pametan, živi sam negdje u Novom Beogradu, utopljen u brojnu populaciju vojnih umirovljenika. Igra ulogu umirovljenog zastavnika Živote Leposavića (iz Ferala), skinuo je koju kilu, ošišao se, pustio brkove i stavio očale. Ide u lokalni dućan, štedljiv je i igra šah s umirovljenicima u parku. Svako malo u kasliću zatekne kovertu s nekih prosječnih 500-600 eura mjesečno; više bi bilo sumnjivo. Ima ispravne papire na neko nesporno ime, naravno. Jedino što je tu važno jest to da se ne koristi telefonom: ni običnim, a pogotovo ne mobitelom.

Tako skriven u mnoštvu ljudi nalik na njega, Ratko Mladić živjet će mirno do kraja svog prirodnog vijeka. Jedini put do njega je preko financijera i jedino ga oni mogu otkriti ako je on dovoljno oprezan. Ratno-profitersko zločinačko novo plemstvo ima i dovoljno novca i dovoljno interesa da ga čuva. Političkim saveznicima, poput Šešeljevih i odcijepljenih Nikolićevih radikala, takav misteriozno skriveni Mladić savršeno odgovara: sve dok nije u Den Haagu, Mladić je sjajan politički adut. Ako i kada jednoga dana padne, postat će nevažan – poput Karadžića.

Srbijanska država tu ne može mnogo, svim svojim naporima usprkos. Stvar je jednostavno kriminalistički takva: jednom su ga ispustili ispod nadzora i sada je kasno, sve dok se bude držao ovakve discipline kakvu smo opisali po savjetu znalaca. Drugim riječima: sve dok ga ne vidite u Den Haagu između ona dva gospodina u plavim košuljama – ne vjerujte ništa.