Čemu takva žurba, pitao sam se u trenutku kad je Sabor, impozantnom većinom od 129 glasova 'za' i pet 'protiv', prošloga petka potvrđivao Sporazum o arbitraži između Hrvatske i Slovenije. Ako, naime, i zanemarimo činjenicu da su svoj glas protiv tog Sporazuma digli hrvatski stručnjaci za međunarodno pravo, brojni intelektualci i Crkva, pa i sami građani, i dalje je teško shvatiti zašto se vladajuća većina, uz 'pasivnu potporu' oporbe, na tu ratifikaciju odlučila usred prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma, koje je organizirala građanska inicijativa More je kopno.

Nije li se moglo barem pričekati još tih desetak dana, kad istječe rok za prikupljanje potpisa, pa slavodobitno konstatirati: ništa od referenduma, idemo na ratifikaciju?! Tim više što i sa slovenske strane stižu najave da do ratifikacije Sporazuma u tamošnjemu parlamentu neće doći tako skoro - barem ne prije procjene Ustavnoga suda i savjetodavnog referenduma, čije raspisivanje najavljuje slovenski premijer Borut Pahor.

Što je, dakle, tjeralo Sabor da trči pred rudo?

ILI NAS SE BOJE ILI IH ZA GRAĐANE BOLI ĐON

Zaključak bi mogao biti dvostruk. Ili se politika mogućega referenduma boji, pa ga na ovaj način pokušava opstruirati ili je posrijedi nešto još gore: svjesni su da se referendum u Hrvatskoj bez njihove volje zapravo ne može raspisati, pa za građanske pokušaje njegova organiziranje uopće ni ne mare.

Jer, stvarno, premda je hrvatski Ustav načelno predvidio mogućnost raspisivanja referenduma na traženje građana, Zakon o referendumu taj je institut izravne demokracije praktički onemogućio. Naime, ne samo da je za potrebno prikupljanje potpisa 10 posto biračkoga tijela (uz stanje naših biračkih potpisa jedva da itko i zna koliko to točno iznosi) uveo rok od samo 15 dana, nego je i više nego (re)strikt(iv)no propisao gdje se sve i pod kojim uvjetima ti potpisi uopće smiju prikupljati.

Kako je stvar postavljena, referendum bi u Hrvatskoj mogle zatražite samo velike političke stranke, jer jedino one imaju potrebnu infrastrukturu koja bi mogla prikupiti potrebnih skoro pola milijuna potpisa. Ali nije referendum u demokraciji uveden kako bi ga koristile vlast ili najjače političke stranke, nego upravo suprotno: on bi trebao biti jedno od glavnih oružja u rukama građana naspram vlasti i političkih garnitura.

U PROŠLOME STOLJEĆU SAMO JEDAN REFERENDUM, U OVOME JOŠ I RJEĐE

S obzirom na propisane uvjete, nije ni čudo da Hrvatska od svog osamostaljenja nije imala ni jedan jedini referendum. Vladajuću je garnituru problem referenduma počeo zanimati tek kad se sjetila da će ga morati raspisati kod ulaska u EU. Bolje rečeno, kad 'su skužili' da im baš onda kad će im trebati, a zbog pravila koja su sami odredili, referendum naprosto neće uspjeti. Pa sad muku muče kako da ga drukčije ustavno i zakonski urede, ako u međuvremenu kojekakvim pravnim akrobacijama iz 'kuhinje' Vladimira Šeksa ne zaključe da je i referendum o ulasku u EU zapravo – nepotreban.

A od posljednjega referenduma koji je organiziran u Hrvatskoj, onoga o osamostaljenju - kojega se većina pripadnika današnje 'internet generacije' ne može niti sjetiti, jer u to vrijeme nisu bili ni rođeni - bilo je više pokušaja da se on o pojedinim pitanjima raspiše.

U onome posljednjem – NATO na referendum - prikupilo se nešto više od 125 tisuća potpisa. To bi, u odnosu na postotak birača, bilo i više nego dovoljno za raspisivanje referenduma u svim nama susjednim članicama EU-a: Sloveniji, Mađarskoj i Italiji. Ali, ne i u Hrvatskoj!

Protiv raspisivanja referenduma hrvatske su vlasti tada koristile argument prema kojemu su građani na posljednjim izborima većinom svojih glasova izabrali one koji su se zalagali za ulazak u NATO, pa je referendum o tome pitanju nepotreban. No ovaj put čak ni taj argument više ne bi mogao držati vodu. Jer, većinu u Saboru danas imaju upravo one stranke (HDZ i HSS) koje su se prije prošlih parlamentarnih izbora zalagale za to da se granični spor sa Slovenijom rješava na Međunarodnome sudu UN-a u Haagu.

Danas, u nedostatku toga argumenta, vladajući koriste jedan drugi: 'Prihvaćanje sporazuma dobro je za Hrvatsku.' Ne znam kako vas, no mene takva 'argumentacija' neodoljivo podsjeća na situaciju u kojoj roditelju svojoj djeci, u nedostatku riječi kojima bi im objasnili neku odluku koja im se neće svidjeti, jednostavno poruče: 'To je najbolje za tebe!' Samo, niti su nam političari roditelji, niti su građani njihova djeca, pa je i taj način komunikacije sasvim neprimjeren.

Kao što su neprimjereni i brojni drugi 'detalji' tretiranja građana i javnosti po pitanju Sporazuma o arbitraži: najprije nas je predsjednica Vlade Jadranka Kosor tjednima nakon slovenske deblokade hrvatskih pregovora s EU-om uvjeravala da on uopće ne postoji, već o njemu tek treba pregovarati. Potom nam je poručivano da ne bi bilo dobro da o tim pregovorima išta znamo, jer je na djelu 'tiha diplomacija'. A kad se 'Godot' napokon pojavio, i to ne 'službeno' već na stranicama medija, neki su stručnjaci upozorili kako je Sporazum čak i nestručno i loše preveden. Unatoč tome, u Saboru je nakon samo nekoliko dana, bez ikakve ozbiljnije javne rasprave, odobreno njegovo potpisivanje.

U početku su i neki oporbeni predstavnici, poput Vesne Pusić, prema tom sporazumu bili prilično suzdržani, no već par dana kasnije sve će te rezerve, tko zna zbog čega, naprosto nestati. Lider najjače oporbene stranke Zoran Milanović u tih je nekoliko dana prevalio i još veći put: od protivljenja, preko 'aktivne suzdržanosti', pa sve do 'rezervirane potpore'. Je li na tome putu bio presudan 'Swobodin papirić' ili Milanovićev posjet Bruxellesu, jednom ćemo možda i saznati.

Na kraju imamo to što imamo: Vladu koja brani sporazum na čiji sadržaj, kako se čini, jedva da je imala većeg utjecaja; oporbu koja za taj sporazum glasuje, premda se s njime zapravo ne slaže; i građane - koje nitko ništa ni ne pita.

Sve u svemu: ako je suditi po načinu na koji je s hrvatske strane odrađen njezin početak, bit će pravo čudo ako ova priča o arbitraži bude imala sretan završetak